Na Dan planeta Zemlje, u područnoj školi Stipanići, koja djeluje u sklopu Osnovne škole Stjepana Radića Prisoje, nije bilo klasične nastave. Umjesto učionica, učenici su dan proveli u prirodi – radeći i otkrivajući svijet oko sebe na način koji se ne može prenijeti kroz knjige.
Krenuli su od škole i obišli dio Stipanića prema česmi, Ostrošcu, grobljima, sve do crkve i natrag. Putem su čistili okoliš, ali i pažljivo promatrali sve što ih okružuje. Iznenadile su ih razne vrste otpada – od konzervi i limenki energetskih pića, pa do velikih vaza i lampiona s groblja. Posebno je u oči upadala ironija prizora – odbačene limenke nezdravih pića uz izvor čiste, pitke vode.
A upravo je voda bila jedna od važnijih lekcija toga dana. U neposrednoj blizini izvora shvatili su koliko su bogati – dok na satu slušaju kako djeca u Africi pješače kilometrima do vode, ovdje su mogli vidjeti što znači imati izvor nadomak doma. Jedno je teorija, drugo je praksa.
Put ih je dalje vodio kroz prizore koji pričaju priču o životu ovog kraja – uređene okućnice, tek obrađene oranice, drva složena za zimu, stare kuće u kojima su živjeli njihovi preci. Zastali su i kraj starih vrata kroz koja su prolazile generacije prije njih, uz koje stoje trijeske za potpaljivanje vatre.
Poseban dojam ostavio je prizor katoličkog groblja uz muslimansko – mrtvi jedni pokraj drugih, kako bi trebali biti i živi.
Na putu su naišli i na stare hodočasničke putokaze za Ramu i Sinj, danas teško čitljive. Poruka je jasna – uz očuvanje prirode, treba njegovati i duhovnu baštinu.
Djeca su u prirodi pronašla i svoj mali svijet. Uočili su stari bazen koji je izgradio djed jednog od njih, a koji su oni pretvorili u svoj „logor“. Već su napravili prozore, unijeli kauč, a planiraju do jeseni napraviti i peć. Pokušali su snimiti i žabu, no pobjegla je – baš kao što i oni traže svoju slobodu, gradeći svoj kutak.
Dok je jedna skupina obilazila teren, druga je sadila cvijeće oko škole. Na kraju dana, kontejneri su bili puni – dokaz da njihov trud nije bio uzaludan.
Dan su završili igrom na školskom igralištu, umorni, ali zadovoljni.
I možda najvažnije – naučili su više nego na bilo kojem satu. O prirodi, o ljudima, o prošlosti i o sebi. Jer tamo gdje ima djece koja brinu o svom okolišu, gdje ima pitke vode, obrađenih vrtova i uređenih okućnica – bit će i života.
Slaven Nevistić /Tomislavcity
