Foto: Iva Bagarić/Tomislavcity

Jezik je „kao vječno more sinje“, davno napisa Preradović, a u drugoj pjesmi poentira „po njemu te svijet poznaje živa, na njem ti se budućnost osniva…“. Tragom te istine svake godine se plasira pokoja novotvorenica u hrvatski jezik, uđe u rječnik i obogati ga. 

Ivan je kao vrsni pravnik dobro vodio brigu o uporabi standardnog govora u svojoj profesiji, a jako je volio zavičajni govor i uvijek se veselio novom   dijalektizmu što bi ga čuo pri boravku u rodnom kraju. 

Nedavno ga kuma Anđa nasmija originalnim komplimentom upućenim njegovoj Anici koja je nešto plela s debelim iglama ostavljajući velike rupe u pletivu: 

Koda su ti obe otpale, čudna rukodila, moja kuma? 

Vjerojatno bi Anđa bila opreznija u izjavama da je u pitanju bila druga žena, ali Anice se nije ustručavala jer je ona domaća, odrasla u susjedstvu. 

– Tako sad vole – uzvrati Anica bez imalo ljutnje – sve suprotno od onog kako se nekada plelo? 

Mi bi prije tako pletivo zvali žakasto, ni milo, ni uredno – raspriča se Anđa zamjećujući kako se Ivanu sviđaju njezine izjave. 

A ti, Ivane, uvik si bio tevećeli – nastavi – poslušan i saburan, volio slušat starije ljude. Malo je taki klapaca bilo u selu.  

Uslijedila je kratka polemika oko njemu dobro poznatog arhaizama klapac. Mara je, na Ivanovu zamolbu, pojasnila izraz tevećeli kao karakternu odliku dobre i blage naravi. 

Domalo će nam tribat tumač kad dođu dica iz svita – našali se Manje – meni je jučer mali Marijan reko da sam kul dida. Ja ga razumio drukčije pa mu kazo kako sam ja više za pivu nego za kolu. Mali mi se smije, vidim ja kako sam ispo iz vrimena, nisam dalje zalazio u razgovor. Ja dobro prokonatorim prije nego što rečem, opet mlađariji ne bude po volji. Nevista se vrcne kad je pozdravim s „uranila“? A tako se uvik pitalo kad ustaneš. Doduše, ne bude jutro kad ustane pa se, zar, zato ljutne? Mirko na me popriča kad ga upitam je li susto? A šta bi ga drugo upito kad iz polja dođe kući znojan od trke. Ako ne reknem ništa, kažu da se ne znam ponašat. 

– Tebi se da reć šta ne triba – prekori ga Anđa pa odmah prizna i svoje mane: 

A nisam ni ja bolja? Mogla sam lipše kazat kumi Anici za ovo pletivo, a ja pravo po naški, „s neba pa u rebra“. 

Meni to ne smeta – oglasi se Anica – a Ivan obožava te naše starinske riječi. Ima ih na stotine zapisanih i stručno pojašnjenih. 

– Jadna ti sam – živnu Anđa – koju no ja maloprije spomenu? 

Rukodilo – napomenu Ivan –  tevećeli, klapac, prokonatorit, nove su na popisu. 

– Rukodilo se baš pobacilo – uroni Mara u tumačenje – a nekad se dobro gledalo kakvo ti je rukodilo računajuć kako svak sliči svome rukodilu. Nečije progovaralo od lipote, a bivalo je cura koje su svoje sakrivale pod pregaču. Nije se svakom dalo lipo zametnut zasuke, površit bozavce. Danas to niko ne gleda. 

– Danas je druga moda – nastavi Anđa – svit voli džokasto i šuplje. Našoj Nevenki smo se svi rugali zbog mekog pletiva, a ona se u Zagrebu proslavila takom rađom. Metnulo je u novine, Nevenkine rukotvorine, tako im nadili ime? 

Nevenka je uspješna u modnom dizajnu, Zagrepčanke je vole – reče Ivan udubljen u nove zapise. 

Ne znam šta bi tamo rekli za moje guće – upitno će Anđa – nisam žice cipala, sve gorilo od utegnutosti i čvrstine.  

Ivan i Anica su izmijenili poglede odobravajući ove simpatične dijaloge. Bilo je u njima obilje etnološkog blaga, a povrh svega srcu dragog. 

Iva Bagarić/Tomislavcity

Iva Baharić/Tomislavcity