Nezahvalno je širiti loše vijesti jer se vežu uz onoga tko ih plasira, često ni kriva, ni dužna.
Genga je, eto, voljela svašta čuti, a onda „brže – bolje“ i pronijeti kroz selo. Živnulo bi nešto u njezinoj nutrini i probudilo uspavana čula. Činilo joj se kako na zanimljivu vijest oživi i prostor i ljudi.
Živnula je i Barišina kuća kad je u nju stupila i najavila veliku vijest. Na upitan Venkin pogled, Genga je krenula izdaleka, kao da priprema teren za kulminaciju priče:
– Čujem ja jutros žamor oko vaši kuća, vidim nekakva protrka, nešto mi šušasto pa krenem drito k Jagi.
– Kazuj, živa bila, šta je? – potaknu je Venka treskajući u naručju malu Nadu.
– Jaga mi reče da ti je stričević Ante noćas priveo Kosu.
Venki vidno laknu pa je mirnije treskala dijete u naručju.
– Eh, onda je, u neka doba noći? – nastavi Genga izbjegavajući Venkin pogled – pobigo od kuće. Tako mi žena pripovidi pa na njezinu dušu?
Venka se ukoči od ove vijesti dok je Genga pojašnjavala:
– Ostavio cedulu i napiso da ga ne traže, otišo u Split k ujaku i ne misli se vraćat u selo?
U tom trenutku u kuću je ušao Ivan pa Genga postiđeno obori pogled svjesna kako je sve čuo.
– Od njega se nije moglo bolje ni očekivat? – prozbori ozbiljno – evo, što je naružio svoju kuću, nije tribo curu? Ali, ko ne zazire od Boga, ne misli na čovika?
– Jadna moja strina – jedva izusti Venka – nije ni Kosi lako, sinjoj kukavici? – onda se obrati svekrvi:
– Ja bi otišla k strini, brzo ću se vratit!
– Podoji malu pa ajde, a znaš da nisi za sila? – dopusti joj svekrva Mara.
Dok je Genga odlazila pognutih ramena, muškarci su vani vodili žučnu raspravu o Anti Plemića hvaleći se osobnim domoljubljem i kršćanskom vjerom. Žestoko su ga osuđivali, pljuvali, vikali i prijetili. Spominjali su i „soju“ kojom bi ga tribalo priko leđa.
– Muški sve sore na politiku – Mara poprati galamu ispred kuće – nji ne briga za žensko srce? Napose materino!
Genga se žurila pobjeći od galame pa je krenula prema rodici u Veliku Dragu, a onda, s nogu povirila i kumi u Pristranku te se uputila kući i pristavila puru da ručak bude na vrime. Usput je ubrala i pregršće šapurina za čaja.
Za to vrijeme Venka se spremala u rodne Brižane. Nahranila je malu Mariju, previla i povila Nadu te je podojila i vratila u bešiku, ne prestajući misliti na strinu i na Kosu.
– Mušku sve stane u obraz! – odobri svekrvine riječi – a žensko ne smi glavom krenut? Lipše je bit živinče, nego žena u našem mistu?
– Kako kojoj? – upitno će Mara – ako je kratke pameti, a podatne prirode, bome joj nije lako?
Osjeti Venka žaovicu u ovim riječima. Prisjeti se sebe i svoje trudnoće u očevoj kući kad je najveću zaštitu imala u strini Cviti, nikad joj to ne može zaboraviti. Pronađe u sanduku vezeni rupčić i namijeni ga mladoj, ostavljenoj Kosi, ta ona joj se može razumjeti.
Došavši u Brižane, zatekla je dvije uplakane žene i Kosine roditelje. Oboje su glasno i nemilosrdno osuđivali Kosu. Otac joj odrješito zabrani povratak u obitelj, a majka odobri njegovu odluku riječima:
– Stidila se ti svog osinja! Šta si tražila, to si i našla! – odbrusi s praga i zaputi se kaskajući za mrzovoljnim mužem.
Kad Venka ostade sama s Kosom i Cvitom, doda im vode u bukari i natjera ih da popiju koji gutljaj. Pružajući Kosi vezeni rupčić unese tračak ljubavi u prostor koji je mirisao na ženske suze.
Iva Bagarić/Tomislavcity
