Kad listopad najavi svoj odlazak i kad ga Stvoritelj odjene u najljepše ruho, uslijedi njegovo umiranje. Priroda umire sretna, a čovjek kao njezin gospodar, boji se smrti. Zašto?
Jesmo li spoznali suštinu ili se još tražimo u životnom bespuću? Ovih dana ćemo malo više razmišljati o tome.
Darovano nam je ovo vrijeme kad se spominjemo Svih svetih kao uzora vjere, a onda i naših pokojnih. Trebaju nam ti dani. Više zbog nas, nego zbog njih. Oslobađajući su trenutci kada palimo svijeće i molimo za naše umrle. Osjećamo povezanost koja nas poziva na zahvalnost, a ona oplemenjuje i liječi našu ljudsku ranjivost. Prizemljuje nas i poziva na ljubav, oprost i molitvu po kojoj osjećamo zadovoljštinu.
Dobro je zastati pokraj grobova. Oni nam govore tišinom. Takvi susreti nam trebaju. Opominju, blago. Ukazuju na našu ljudsku nemoć i Božansku svemoć.
Potrebno je uspravno stati ispred križa. Oči u oči. Biti svjesni kako ćemo jednom doživjeti taj susret. Nitko nije pošteđen i „ne znamo ni dan ni čas.“ Koliki su otišli iznenada i zadužili nas svojim djelom. Zavrjeđuju spomen i zahvalu. Veličina naroda mjeri se po njegovom odnosu prema umrlim velikanima.
Ovih dana trebamo zastati pred grobom svakog hrvatskog branitelja, nakloniti se njegovoj žrtvi, sjetiti mu se imena i boje očiju. Dužni smo onima koji su otišli prije nas, a za nas. Ne treba skrivati suze pred imenom uklesanim u kamen u cvijetu mladosti, životom darovanim za neku novu mladost. To je naš dug, naše uzdarje.
Križevi su naša povijest, ali i naša nada. Po njima ćemo jednom tamo „gdje s oka svake suze nestaje.“ Na putu za tamo dobro je ići u susret svom križu jer ćemo preko njega prijeći na drugu, ljepšu obalu.
I neka nam bude toplo pri duši kad posjetimo svoje grobove jer, ne umiru oni kojih se ima tko sjećati.
Iva Bagarić/Tomislavcity
