Kad proljeće zamiriše i božuri procvjetaju, maturanti zapjevaju svoju oproštajnu pjesmu. Posebni su ti trenutci, pamte se i odišu ljepotom. Toliko željeni korak prelaska školskog praga poluči buru emocija, pomiješa se strepnja s ushićenjem, veselje s tugom pa sve uroni u euforiju.
Nekada nije bilo euforično, dapače. S pjesmom „U život idu maturanti“ gradom bi hodala skupina gimnazijalaca. Starije generacije sjećaju se oproštaja s profesoricom Višnjom, najtoplijom dušom duvanjskom. Vjerojatno svaka generacija ima svoju Višnju, profesoricu koja s učenicima pjeva i plače, koja ih istinski voli. A pjevalo se nekada s Topićem, Bakračem, Hajrijom, Abidom, Đindom, Alom, Kutlešom, Tokićem, Dilberom…cijelom plejadom legendarnih i dragih duvanjskih profesora.
Osamdesetih godina u hotelima Makarske rivijere uvježbanim valcerom započinjale su maturalne večeri duvanjskih srednjoškolaca, tako se slavila zrelost.
Danas je malo drugačije, glamuroznije. Kažu kako sličimo svojim slavljima. Ljepotice po šablonu, u raskošnim toaletama mogu parirati holivudskim divama dok kućni proračun trpi. Sreća pa smo se naučili na apsurde, sve se da prikriti.
Ono što je uvijek bilo isto, i lijepo, školske su uspomene, one smiješne i originalne šale nastale u učionici, a zapisane u sjećanju. Nema generacije koja ih nije doživjela u sličnoj verziji.
Izrone odnekud biserja iz školskih klupa pa se stope u simpatičnu konferansu. Smijeh je ono što prija, ono što liječi. Treba mu samo dati dobru mjeru.
Sve Matine dvice nisu zapamćene kao ona kad je, prepisujući zadatke od prijateljice, prepisao i njezino ime i prezime.
Pamti se i pitanje postavljeno profesoru hrvatskog jezika: „ Mogu li ja isporavit jedinicu, sve sam naučila?“ Dakako, učenica je dobila negativan odgovor, ali pozitivnu ocjenu, jedinica se ispravila urgiranjem, ono je svevremensko, prenosi se s koljena na koljeno.
Ilija će pamtiti dan kad je poslije neprospavane noći zbog zubobolje, pod umilnim glasom mlade profesorice, utonuo u duboki san i sanjao da je kod zubara. Buđenje je bilo uistinu posebno, za pamćenje.
Dakako, učiti se može i od učenika, ukoliko ego dopušta. Tako je Petar profesoru povijesti diskretno ukazao na podatke u udžbeniku koji se nisu slagali s profesorovim. „ Povijest se uči između redaka!“, snašao se profesor.
I život se uči između redaka. Bitno je naučiti misliti i htjeti. „Ukoliko imamo cilj, pronaći ćemo i put.“ Ionako ćemo sve komentirati iz osobne perspektive dajući prostor osobnoj širini ili uskogrudnosti, što tko ima, to i daje.
A naša mladost ide u život? Imamo li njoj što dati? Dužni smo joj! Ako ništa, bar stihove spomenute pjesme. „ Ne za školu, profesore, već za život učili smo, stigli smo na burno more, a još zaplovili nismo.“
Iva Bagarić/Tomislavcity
