Foto: Tomislacity

Poslije nekoliko zalogaja, Stipina priča je postala blaža, šaljivija.

Mi smo Ercegovci prirodno napridna vrsta, zato se sijemo po svitu, ko dobro sime.

Ima tu istine, moj Stipa! – i Rozika je poslije obilnog objeda povlađivala Stipi – meni su svi tvoji dragi, poštuju me bolje od rođene rodbine.

Zadovoljan Rozikinom izjavom, Stipa se zanese u razgovoru:

Zabrigu mi je bratić Paško, odavno ne zove? Ko će znat šta ga je pritislo pa zaboravio? I on posto zaboravan, to je sad ušlo u običaj. Svak svakom u glavi, ali teško se otisnut nazvat, popričat, a sva zgoda pri ruci. Više smo razgovarali dok smo zvali iz pošte, siti se napričaj. Ja ne znam s čega je razgovor zamro? Naš svit je to držalo na životu.

Izgubilo se nešto u ljudima, moj Stipa –  Rozika podrža Stipu pokazujući mu veliki vezeni jastuk na starom kauču – prilegni malo.

Nisam ja naučio ligat posli ručka – pobuni se Stipa – onda ne mogu spavat obnoć. Misli me razuzmu. Odo sad zovnut rodijaka da vidim šta oni doli rade. Ti se, Rozika, nemoj mišat u priču, onda slabo čujem.

Ne ću, odo ja u sobu odmarat, a ti se sit napričaj.

Osjeti Stipa prizvuk povrijeđenosti u Rozikinu glasu, ali se nije obazirao na nj.

Ko će žensku ugodit? Nije ga Bog stvorio?

Nije se Stipa najbolje nosio s brojkama, trebalo ih je dosta otipkati, a njem je trebalo vremena na putu od papirića do tipkovnice, trajalo je to. Kad je konačno stavio slušalicu na uho, brzo je čuo glas neviste Jage:

Jesi to ti Jage? – glas mu zadrhta.

Jesam? Koda mi se kazuje da čujem našeg strica Stipu?

– Je, je, ja sam amo! – vikao je Stipa.

– Kako si, brate? Sosve si nas zaboravio? Nikad glasa od tebe? – Jaga je uzbuđeno nizala pitanja.

Ni vas nema? Ja se uvik pitam što ne zovete, šta je reć?

Ne znam ti ništa, moj striče? Znam samo da te uvik spominjemo i volili bi te vidit?

Iii, moja nevista, ne znam za viđenje, ali čut bi se mogli češće? – upustio se Stipa u razgovor pa mu i glas postao sigurniji. Najednom mu se lice ozari kao djetetu kad začu glas dragog nećaka:

Kako si, striče Stipane? Kako te zdravlje služi?

A ne znam, kako kad? Ne mogu reć da ne služi, samo me uvati ova zaduva, a vamo težak zrak, digod ne da dinut.

Bi li ti došo vamo? Vamo se da disat? Da se u nas i spavat kad su najveće žege. Bilo bi lipo da malo dođeš u zavičaj?

Srce bi tilo, samo tilo izdaje, moj bratiću – ganutljivo je zborio Stipa.

Ja ću doć po tebe, samo ti reci da oćeš. Svakako ću ići u Zagreb, voditi malog na upis u školu. Tamo mi je i stariji, studira.

– Vidiš ti koliki su naresli, a ja mislim još nejaki?

Vrime leti, moj striče. E, drago mi je što si nas zovno, mislili smo da si nas zaboravio?

Kažeš, ti bi po me došo? – ponovi Stipa onu rečenicu od koje mu maloprije zatopli oko srca.

Drage volje, striče! Spremi se, eto mene u sridu.

Eto, kad oćeš. Ne bi mi bilo mrsko još se jednom napit vode sa Studene, je i dobra.

Ih, dobra? Nema je nake! – veselo potvrdi Paško.

Raspitivao se Stipa za svakoga. Kao da mu je ona težina iz grudi popuštala. Po završetku razgovora, osjećao se bolje.

Pripremio je putovnicu i napunio novčanik eurima ispod dušeka. Onda pristojno zamoli Roziku:

Spremi mi dva prislaka, svratit će Paško po mene u sridu pa ću s njim u rodni kraj.

Nije se obazirao na Rozikino prigovaranje i zabrinutost zbog njegova tlaka i astme, križobolje…

Lako ću ja za to, ima likarije. Ma, ko će dočekat sridu?

Misli mu tako odlutaše u rodni kraj, pod hrastove gdje su mu ukopani roditelji. Sam se pitao zašto mu po stare dane sve češće dolaze slike rodnog kraja, onih brežuljaka na kojima vjetrić uvijek puše. Bio je uvjeren kako će se tamo, konačno, pošteno nadisati.

Kraj.

Iva Bagarić/Tomislavcity