Sreću svi priželjkujemo i poimamo prema osobnim mjerilima. Svojedobno je ciganka Fata svoje gatanje započinjala onom: „Sreća te gleda – đavo ti ne da!“ Bilo je ti vrijeme kad se domaća narodna nošnja zamijenila kupovnom odjećom, a žene su na glavi nosile lanetice kupljene u malim trgovinama ili od kaurskih nosavica. Način vezanja i dezen lagane marame odavali su društveni položaj. Djevojke za udaju ružanu maramu su vezale na pola glave i tako otkrivale svoj status udavače. Time su pokazivale da su „za srićom“, tj. za udaju.
Osobnost uvelike određuje stajalište o sreći. Baba Janja bi u svojoj skromnosti zavidjela prvoj susjedi govoreći:
– Sritna ti si, kokoše ti uvik legnu na vrime!
– Bolje se rodit bez pameti, nego bez sriće – govorila bi baba Virka i mašama poticala vatru u šporetu. Uzrok njezinom negodovanju bila su sirova drva što su tutinjala te nisu davala potrebitu snagu vatri, a baba k’o baba, zimogrizna. Did bi istu izreku ponavljao zamijenivši riječ „pamet“ s „onom stvari“.
Anica, kao mlada djevojka, prepozna se u tim riječima pa s uzdahom potvrdi:
– Tako je. I mene je srića zaobašla. Sve moje vrsnice imaju ružane lanetice, a o mom curenju niko pojma nema.
– U glavi si ti nama, Anice! – pomilova je baba – ali, znaš ti da je u kući cura starija od tebe, strinina Anđa. Ne da joj se otić za svojom srićom pa džaba i lanetica na po glave i prtena odića, sve joj se nabavilo, a sriću ne meš nazor.
– „I među govedim se zna stariji“ – spomenu did poznatu izreku, a baba krenu u obrazlaganje.
– Vidim ja, Anice, kako si ti uvik na špiglu. Vrime došlo i tebi. Ćunula se. Od čeg vakat, od toga i vrime. Ma, strpi se još ove zime. Ne će li se kogod javit Anđi. Ne triba joj tvojim curenjem stavljati granu na put.
– Ne ću ja odnit njezinu sriću. Ja bi’ samo tila sa svojim vrsnicama u silo i u kolo, a ne date mi? – onda će stidljivo – Ponorkin Mate mi namigno i pozdravio me po rodici Veni. Čudi se što ne silim s curom. Ja ne smim od strica, kaže da mi je još rano.
– Stric je tebi rada, moj sinko – dobronamjerno će baba.
– Ne razlučuje te ni u čem od svoje dice. To što ti brani u silo, znak je da te štiti. Mlada si i zelena. Nije uvik ono što volimo i dobro po nas. Ti si lipa i odresla, ne ćeš se ti zapet u našoj kući, ma neka te još ovu zimu. Moli Boga da ode Anđa, onda ćeš ti bit skočipolica.
– Ih, kad je Anđa izbirljiva. Curuje treću godinu. Meni je rekla kako se uzda u jednog, samo je stra’ da ćete se svi ljutit ako ode za nj. Veli kako joj je on na srcu odavno i da su se oni uvik tili, samo im se matere mišale – povjerljivo će Anica.
I jedne večeri, poslije večernje molitve, Anđa najavi svoju udaju za mladog udovca u susjedno selo. Zatekoše se ukućani, a Anđina majka, umjesto čestitke, ljutito izjavi:
– Pljunem ti na sriću! Cura pa za udovca? Eto te k’o kleta strina, ali ona je bila udovica. Njoj se posrićilo, a tebi brte nije.
Brojila je Anđina mater nezadovoljna kćerinom udajom, ali je nitko nije podržavao u zvoncanju. Anđina srića jasno se vidjela na njezinu licu, nije ju morala dokazivati.
– Stiglo te, nevista! I jesi se rugala Aničinoj materi. Vrati se svakom pa i tebi – potiho je ponavljala baba Virka pazeći da je nevista ne čuje.
Anici je prijala Anđina udaja jer je sad mogla zavezati laneticu na pola glave i siliti s mlađarijom. A kad joj Anđa dade cvjetanu maramu, učini joj se kako nikada nije bila sritnija u životu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
