Tmurno nebo i hladnoću Velikoga petka zamijenilo je subotnje zubato sunce, a na sami Uskrs očitovalo se suglasje između Boga i čovjeka u toplim sunčanim zrakama koje su s planine tjerale mrklinu i spuštale se u polje grijući ozeble travke.
– Fala ti, Bože, posli grdna uvik dođe lipo, na vrime će se ubrazdit – zahvalno će baba Zorka kontajući prigodnu molitvu –
„ Faljen Isus, Gospe draga,
Ja ti nosim lipi glas,
A ti meni lipši dar
Od Isusa sina tvog
Jutros ti je uskrsno
Na nebesa uzašo
Gospe mi ga daj
Na umrli dan“.
Većina žena je ovom molitvicom iz usmene predaje započinjala uskrsno jutro. Jagi tog Uskrsa „nije mogla prić priko usta“, rasplakala se odmah na „ ja ti nosim lipi glas“ i u suzama provela jutro.
I u Dani se udomila golema tuga za stradalim bratom. Bilo mu je teško gledati male nećake kako se hvataju oko njega tražeći očinsku zaštitu. Boljele su ga suze u njihovim očima:
– Ne dam ja vas nikome – hrabrio ih je nudeći im koljena – jedno malom Blagi, jedno Marku, a moj Jandre će za vrat.
Bio je to dojmljiv prizor, pun istinske topline obojane sjetom. Ljubav zna boljeti, i boljela je, Jurinu mladu udovicu i oca Blagu, a najviše majku Jagu koja nije mogla odšutjeti svoju tugu:
– Ja mu jadna – zdvajala je.
Blagin pogled još je imao moć unijeti u obitelj mir i snagu koja ih je držala na okupu.
– Ne ćemo kukat – reče tiho – nema koristi. Triba živit kako Bog zapovida pa šta god život donese.
A život je donosio nevolje, jednu za drugom.
Dane se nije ustručavao javno istupati protiv partizana koji su sve češće zavraćali u selo, otimali hranu, odjeću, sve što bi im moglo koristiti, pod prisilom koju su zvali „dobrovoljno darivanje narodne vojske“.
– To je otimačina! Jadna ste vi vojska kad silu zovete dragom voljom!
– Zažalit ćeš, Plemiću, za taj govor. Ne će te spasit ni zapovijed Ante Plemića iz Splita da se u vaše kuće ne kreće – zvučala je otvorena prijetnja jednog partizana, inače oholog čovjeka.
– Nije se rodio ko je mene ušutio kad je nepravda u pitanju! – Dane je reagirao buntovno – rodijaku Anti slobodno poručite da nam njegova zaštita ne triba, on je Plemića izrod.
– On je ponos i dika ovog kraja, cijeli Split ga slavi i veliča zbog zasluga u borbi s okupatorom – u stavu mirno diktirao je partizanski zapovjednik – da vam nije Ante i vi bi stradali kao i oni ispod Ljubuše?
Nije se Dane puno raspravljao, njegov stav prema partizanima bio je jasan i očit. Znao je on, kao i većina ljudi u duvanjskom kraju, na čijoj je strani.
Strina Cvita, koja je naučila u svakom danu i svakoj osobi tražiti zrnce dobrote, bila je zabrinuta za Danu. Jasno je vidjela kakvi vjetrovi pušu pa ga je dobronamjerno opominjala:
– Moj Dane, ne daj da ti zapovida nagla narav, gledaj prijatelja i u najvećem dušmaninu, nema nam druge. Uvik je po narod bilo teško kad vojska oda oko kuća. Nemoj im u supor, strpi se radi dice i Anke?
Dane nije prihvaćao savjete, on se oduvijek više vodio srcem nego razumom, pokazat će se kako to i nije dobra računica na Zemlji.
Iva Bagarić/Tomislavcity
