Anka je vezući divernjače živosvilom za Ivanove svatove, iznova proživljavala ispričano svjedočanstvo o bratovu rođenju.
– Ivan je od Boga izmoljen – Mara se prisjećala davno izvršenog zavita.
Krenula je bosonoga na put prema svetištu gdje je živio i djelovao poznati molitelj i pokornik fra Bariša Drmić.
U zobnicu je ubacila samo komadić kruha, tek da uzme zalogaj poslije pričesti, odlučila je taj dan postiti.
Pošla je prije zore kako bi stigla na prvu jutarnju misu. Ugodno se iznenadi kad i Bariša krenu s njom, iako je za večerom govorio kako će on ići drugi put:
– Ponudit ću se fra Bariši klesat kamen za crkvu, zapaso je naveliko. Rada sam biti dionikom.
Razumjela je Mara Barišino zatezanje, ustručavao se sela i kućne čeljadi. Iako se govorilo kako se „ne triba stidit Boga molit“, ali ići na zavit sam sa ženom? To nije bilo uobičajeno.
Dok je Mara poluglasno molila krunicu, Bariša je tiho odgovarao idući ispred nje na vidnom rastojanju, kao da se bojao radoznalih pogleda, iako je selo spavalo. Smanjio je razmak kad su krenuli putem preko polja. Molitva je glasno zvonila s njihovih usana uranjajući u zrelo klasje što se povijenih glava klanjalo Stvoritelju.
Gazeći jutarnju rosu bosim nogama, Mara nije osjećala nelagodu. Navikli su joj tabani na grube kamenčiće i oštra strništa. Prihvatila je to kao dragovoljnu pokoru. Osjećala je zahvalnost na pokojoj krpici puta s mladom travom, prijala je kao melem.
U cik zore, kad se sunce stidljivo pomaljalo iza planine, razliježe se krajem sabah namaz. Zaneseni u molitvi, oboje su osjetili duboko poštovanje prema glasu koji pozdravlja Svevišnjega.
– Ono tamo je Mandina gradina – pokaza Bariša lijevom rukom malu kapelicu na uzvisini ispod sela – tamo se mole pravoslavni.
– Neka svak ima di pokripit dušu na svoj način, svi istog Boga molimo.
– E, kad bi ljudi tako mislili? Koliko bi čoviku bilo lakše kad bi tio u Božji jaram, ali se otima? – upitno će Bariša.
Zaneseni ljepotom ljetne zore, hodočasnici su već osjećali plodove zaufane molitve. Razlike među vjernicima nisu poimali kao kamen spoticanja, nego sponu kojom se vežu biseri različitih boja u skladnu nisku.
– Bariša, ako nam se ne usliši zavit, ne ćemo prigovarat, nosit ćemo svoj križ drage volje – tiho prozbori Mara.
– Dat će nama Bog dicu, Mare! – ohrabri je muž – a živit nam je zajedno do Božje volje, nema druge.
Ljubav koja se nahranila poniznom molitvom supružnika već je donijela plod, pomirljivo prihvaćanje Božje volje. Stoga su s ganućem ušli u malu crkvicu i ostali zatečeni prizorom. Fra Bariša je na velikim koljenima klečao na hladnom kamenu ispred oltara. Suhonjav svećenik u trošnom habitu odavao je lik isposnika i velikog pokornika. Dugo je molio i temeljito ispovijedao pridošle vjernike. Poslije mise je blagoslovio donesene stvari. Mara je u ruci držala tkani povoj za novorođenče.
– Imenjače – obrati se Bariša fratru u dvorištu – ja bi tio pomoć u zidanju crkve, znam s kamenom?
– Ne će ti Bog ostat dužan! – fra Bariša ga lagano potapša po ramenu.
– I nije – završi Mara priču – dogodine se rodio Ivan, ja sam čvrsto virovala da nam on ne će umrt.
Iva Bagarić/Tomislavcity
