U planini iznad sela gdje se brežuljci i udoline vežu gorskim potocima kao krvotokom pružajući okrepu i stadu i pastiru, tamo su Plemića staje. Niske kamene nastambe pokrivene strehom smještene su u zavjetrini, a uz njih veliki tor ograđen pletenim ljeskovim plotom. Većina torova u planini sličili su jedan drugome, Plemića tor bijaše malo drugačiji, podijeljen na pregrade.
Na prvu se jasno vidjela vještina u izradi plota, lijepo uvezano šiblje ovijeno oko zaoštrenih kolaca u pravilnu razmaku:
– U Plemića nema speuzi kako bilo, već sve upravčeno i utegnuto, imaš šta vidit? – čuo bi se usputni komentar prolaznika kao pokazatelj ljudske potrebe za skladom i ljepotom.
A Blago je praveći tor pojašnjavao:
– Živinu moraš razlučit. Ne mogu zajedno oštri rogovi i mali roščići, sitna marva i krupni ajvan. Ovčice su salalne, zbiju se jedna uz drugu i ne mrdaju, zato sam njima ogradio mali tor u sridini. Konji su jake mrcine, doduše, manetni na muvu, ali se ne boje vuka, oni će zapotegnut nogom, priskočit plot kad zagusti i pobignut. Nije se čulo da je konj strado od vuka. Krave i volovi se imaju čim branit, nije lako poletit na oštar rog? Njima sam prigradio napobaška, oko malog tora, nek jači čuvaju nejače.
– Lipo je vidit kad se obdan pomišaju i zakrile brdo, niko nikom ne smeta, prija im sloboda. Kad se sunoća, svak iđe u svoj budžak, svojoj vrsti, tako je Bog ostavio – u zanosu će najmenik Jozo, sretan što i on ima svoj budžak s Janjom.
– Ne mišajuć vire ko i ljudi. Niti mogu zajedno, niti jedni bez drugi, samo ajvan prije nauči, popusti i lakše zaboravi. Ne nosi uju. Jesu li znaniji od ljudi? Ne znam! – upitno će Janja zagledana u Jozu.
– Dioba je od Boga!– govorio bi Blago praveći lise – moji sinovi bolje skladuju otkad su se podilili. Brat bratu uvik triba, ali je lipše u kući kad je manje čeljadi za sinijom, nekako smirnije i poso iđe naprid. Svak bolje radi kad iđe za svoj plot „radi sebe“.
– Oće li ikad doć vakat kad će svak moć sa svakim? – zapita se strina Cvita muzući ovce.
– Jašta će, gorika! – Jaga podiže pogled prema nebu – a dolika – teško? Čovik je gori od ajvana, zna, a ne će kako triba, već kako mu se ćukne. Di bi ja bila da se ne znam saulisat? Dođe mi u pamet kako se sva naša dila pišu u Božji libar pa kad prispijemo gori, sve će izać na vidilo. Onda će nas po zasluzi razdilit na tri strane, ko u tri tora. Šta ti misliš, strina, čim su prigrađeni raj i čistilišće od pakla? E, svašta ti i meni pada na pamet? – nasmija se Jaga podupirući lijevom rukom pogrbljena leđa, a u desnoj držeći punu dižvu pomuzenog ovčjeg mlijeka:
– Baš valja što su ovce utisno – spontano zamijeti Cvita – lakše se pomuzu. Ko bi ji povata da su raštrkane?
– Skapale bi! – složi se Jaga – štaš, moramo pomoć Janji u mužnji sad dok je brč mlika?
Iva Bagarić/Tomislavcity
