Pita je obilježila naša odrastanja i u pravom i u prenesenom značenju. Motalo se kolo i mijenjali nadjevi, a ljudi sveudilj ložili vatru na ognjištu i čuvali obitelj okupljajući se oko stola.
Anđin Tome će i danas priznati kako mu je nešto najlipše na svitu bila materina pita od sirovih krumpira, sicanih sičkom u drvenom čanjku i pečena ispod sača.
Sjeti se tako i poznatog školskog pitanja za omiljeno jelo, a onda i istog odgovora dvadeset i više malih đaka. Svi su ponavljali: „Pita, pita, pita…, samo je njegov prijatelj Luka, želeći zadiviti učitelja, odgovorio: „Pita s duvakom, druže učitelju!“
Bili je to vrijeme kad su brojne skupine đaka, ranom zorom, odlazili u školu. Obično bi doručkovali omiljenu „drobu“, prebacili preko ramena tkanu torbu s knjigama i veselo poskakujući seoskim puteljcima pješačili prema školi. Nitko ništa nije nosio sa sobom za užinu. Upravo zato što se znalo pravilo; doručak prije škole, ručak u podne i „ nema poidanja“ prije ručka.
Pri povratku iz škole, poslije uobičajenog pozdrava izrečenog na brzinu: „‘aljen Iss“, uslijedilo bi jasno i glasno: „Šta je ručku?“ Djeca su se uistinu najviše veselila piti jer im je više prijala od čorbe ili pure što su se vrtile na uobičajenom meniju. Tome bi trčkarao oko matere koja je spremala ručak dok bi njegova sestra Vera znala glasno plakati ako ručak nije gotov. Nije to nitko uzimao k srcu, već bi je u inat zadirkivali:
– Je ti srce blizu guzice!? – bila je prva babina – mora ona malo odišćilit pa džaba ti je – Tomi bi se baba obratila malo drugačije:
– Najteže je zapovidit guzici, moj Tome!
– Znam, baba! – složio bi se Tome.
Onda bi rado nazočio svečanom činu kad bi Anđa na ‘klagiji ponijela duvak prema ognjištu. On bi držao tijesto dok bi majka skinula sač i prostrla duvak po pečenoj piti. Uživao je u tim trenutcima iščekivanja. Domalo bi se duvak ispekao i gozba je mogla početi. Duvak je identičan meksičkoj tortilji, samo je imao drugačiju svrhu, omiljena dječja poslastica.
Poznati miris pečene pite privukao bi djecu iz susjedstva, više zbog običaja, nego gladi. Dizanje pite s ognjišta bio je svojevrsni događaj. Uslijedilo bi kidanje duvaka okupljenoj djeci popraćeno Anđinim grlatim smijehom. Omakla bi se Anđi, kao usput, kakva sočna domaća psovka. Unatoč tome, djeca su voljela njezino „ obraćanje“ javnosti. Nisu sve domaćice bile darežljive, znala su djeca gdje se smiju okupljati.
– Majka vam se otronjila – bila je jedna od blažih krilaticu – nemojte se spržit, vruće je. Evo, kome još nisam dala? Di mi je zet? – šalila se nudeći male susjede pitom ili duvakom. Luka bi prihvatio šalu uz široki osmijeh i uzvratio simpatično: „Briga mene za cure! Ja ću u pratre!“
– Jašta ćeš? Tako ti je i ćaća govorio! – Anđa je spremno plasirala šaljivu dosjetku.
Onda bi pokrila tepsiju i ponijela je kući gdje je čekala uplakana Vera. Prvi zalogaj požarene krumpirače pretvarao je tiho dječje incanje u stidljivi osmijeh.
– Eto te, drugo dite kad otplačeš jednu turu? – Anđa bi Veru pomilovala po glavi želeći je pohvaliti pred ukućanima koji su posprdno gledali na njezine suze.
– Plakali bi i vi da se niste ništa okusila od jutros? – pravdala se Vera grickajući duvak kao poslasticu poslije ručka.
– I momak ti voli duvak – Tome je provocirao sestru kojoj se raspoloženje naglo popravilo.
– Šta će meni momak, ja ću u časne. Jelde, majko? – Vera se kao i većina djevojčica tako branila pred poznatim zadirkivanjima.
– Oćeš, oćeš, od vrste si?
Nije Vera razumjela ironičnost u majčinu glasu, ali više se nije ljutila. Zajedništvo oko pite na stolu svima je popravilo raspoloženje.
Iva Bagarić/Tomislavcity
