Snovi se grade na riječima koje imaju moć odvesti slušatelja u daleki kraj, u prostor gdje vlada ljubav. Ponekad ta ljubav oživi u slušatelju do te mjere da osjeti njezin zov. A kad ljubav pozove, mora se na put.
Marija je odgovorila pozivu i spremala se u samostan, u Dubrovnik, grad u kojem nikada nije bila do u očevoj priči. Otac Ivan se spremao na put s njom.
– Ti i jesi kriv što ona oće tamo? – Venka je tiho prigovarala mužu – napunio si joj glavu Dubrovnikom. Možda ne bi od kuće makla da nije slušala tvoje priče o samostanu, o knjigama, o crkvama i o tom Stradunu di se vrti iskoni svit? – trudila se Venka prikriti ljubomoru u glasu, ali nije uspjela:
– Meni se čini da se ti nikad nisi ni vratio iz njega, uvik te misli tamo nose? Vuku te k toj gosposnoj, koja se tila udati za te?
– Ništa ti nisam sakrio? – prizna Ivan – da mi ćaća nije donio glas o tvom stanju, ja bi osto s Cvijetom. Ali, Venka, ja nisam rđa od čovika, a Cvijeta je bila razumna i dobra cura, uputila me k tebi, zbog diteta, zbog dužnosti.
– Ne znam ja, Ivane, uvik ti oči zasvitle kad je spomeneš, a mene nešto sicne po srcu. Volila bi da mi dite ne vodiš tamo, ima časni i bliže, ako je već odlučila k njima.
Negodovala je Venka pred mužem zbog Dubrovnika, ali kćer nije odvraćala od poziva. Kao majka razumjela je njezinu želju, ta i Venka je bila jako pobožna.
– Ivane, ja znam da ćeš je potražit, osićam da jedva čekaš upitat za nju. Eto ti na volju, samo mi nemoj lagat.
– Nisam od petljanja, ti to znaš? – odgovori Ivan kratko.
Venka nije dobila ono što je priželjkivala. Ivan joj nije obećao da ne će potražiti Cvijetu, ali je znala da je ne će prevariti.
– Virujem ja u te ko i u se samu, svejedno mi neka težina pala na dušu, ne znam s čega?
Znala je Venka uzrok sjeti što ju je pratila tih dana. Stezalo je u grudima dok je u peglu stavljala žar i glačala Marijine nove bijele košulje. Ona joj ih je sašila od bijelog platna, kao i suknju od tamnoplavog pliša na velike nabore.
– Oprosti mi, Bože, što grišim – spočitavala je sama sebi – bila bi veselija da joj spremam komaru? Čudni smo mi ljudi? Virujemo u Te, a ugađamo sebi i lakše prianjamo uz prolazno i propadljivo, nego uz čestito i vikovično.
– Majko! – oglasi se Marija s vrata – vime je, tribamo poć.
Prekrasna djevojka bistrog pogleda i nježnog lica, odjevena u gradsku nošnju, bez marame na glavi, lijepo spletene kose u dvije pletenice, spremno je stajala na vratima.
– Da nisi tako lipa, ne bi udilo što iđeš u časne? – komentar babe Jage, koja je došla na Marijin ispraćaj, vrati u stvarnost sve nazočne. Nasmijaše se krijući suze koje su svjetlucale u očima. Baba Mara ih nije mogla zaustaviti dok je blagoslivljala unuku:
– Nek ti Gospodin blagosovi pute i učvrsti te u odluci, a baba će svaki dan reć krunicu za te – prozbori tiho.
–Zbogom pošla, lipo dite didovo – izusti Bariša drhtavim glasom.
– Bog ti bio upomoći – djed Blago se trudio biti hrabar – ako ne mogneš tamo, ne udi se vratit, samo svitla obraza.
– Zbogom!- Marija reče kratko i zaputi se prema ocu koji je držao konja s natovarenim kuferom. S njima će do grada ići i ujak Dane, on će vratiti konja kad oni sjednu u vozilo koje ih čeka. Put do Dubrovnika je bio isplaniran i pripremljen u dogovoru s fratrima.
Iva Bagarić/Tomislavcity
