Ozračje Svih svetih i Dušnog dana mnoge će ponukati na dublja promišljanja. Grobovi će ovih dana pričati tišinom. Trebamo ju osluhnuti kao i prirodu koja krasnoslovi pjesmu o umiranju.
Odjevena u najljepše ruho, priroda je spremna umrijeti, bez bojazni. Njezino umiranje je tiho i dostojanstveno. Kakav kontrast s njezinim gospodarom – čovjekom?
Prekrasne slike planinskog krajobraza su najbolje utočište i bijeg od uznemirene svakodnevice. Tamo gdje se grle Vran i Čvrsnica, gdje magla miluje kamene litice, tamo gdje se zlatne nijanse prelijevaju u crvenilo i purpurom pozdravljaju nebesku modrinu, tamo se misli odmaraju i lutaju po beskraju, rone u okamenjene priče.
Zagledanost u stećke pokraj puta otkriva nasušnu potrebu za ljepotom. Mak Dizdar ih lijepo opjeva u svom Kamenom spavaču. Odnekud isplivaše i njegovi stihovi „ znaci onih koji su nekada prolazili i u bespuću ovom beznadno gazili u potrazi za bijelim cvijećem“.
I naša groblja, posebice ona stara, oaza su kamene ljepote pretočene u obličje križa. Križevi po našim grobljima svjedoče vjeru otaca, pričaju o ljudima i običajima, kameni su svjedoci minulog vremena. Govore svojom patinom, uklesanim uresima vještog graditelja, vrijedni divljenja.
Zanimljiv je i lokalitet „Letarića groblje“ u Gornjoj Bukovici s kamenim križem koji simbolizira sliku žalosne majke podbočenih ruku. Uz križ živi i legenda o Marku Naletiliću i njegovoj majci koji su, po predaji, pokopani na tom mjestu.
Častit ćemo ovih dana grobove u kojima spavaju kosti drage, kosti pokošene, kosti zapaljene, kosti neznane. Spominjat ćemo se umrlih, prerano umrlih, nasilno umrlih, onih usnulih i sjetno gledati u plamen svijeće. Tišinom ćemo im odati počast, iz običaja ili iz ljubavi??
Razmišljanje nad grobovima je svojevrsni ispit savjesti, često uspavane i svjesno prigušene.
Grobovi su mjesto gdje se može učiti lekcija o životu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
