Neke osobe znaju svoju običnost učiniti neobičnom, dakako pozitivno. Je li to dar koji se naslijedi ili stekne, pitanje je?
Jedna od takvih osoba bila je baba Janja. Imala je neobičan smisao za humor pa se o njezinim izjavama pričalo u mjestu. Fratri su je rado pozdravljali, a doktori puštali preko reda u ordinaciju, to bi potaklo prigovaranje nazočnih.
– Šta se ljutite, a došli prazne ruke – potpirila bi baba pokazujući ceker u kojem su najčešće bile vunene pape, njezin ručni rad.
– Svak se stisko i zatvorio, a oće da se prid njim otvaraju vrata. E, ne iđe to tako?
Naravno, nije baba otvarala vrata cekerom, nego veselim duhom što su ga cijenile učene glave.
Budući da je rano ostala udovica i dosta se namučila u životu, nije izgubila životni optimizam, nije se ni smrti bojala, dapače.
– Jedva čekam vidit svoju diku, rano moja – kazala bi.
Rado je prihvaćala sve novine, a najviše se čudila telefonu:
– Valja svega, ali me i poplaši kad god zvrkne. Jučer sam ga dobro klepnula po glavi.
– Da ti zovnemo doktora, baba? – upita je sin kad primijeti da baba pobolijeva i ne izlazi iz kuće.
– Ne bi – spremno će baba – čim doktur u kuću dolazi, nije dobro.
Sjeti se baba kako proturječi svojim prijašnjim izjavama pa se ispravi i zamoli sina:
– Zovni ti meni pratra, neki dan sam se nađavlekala Staninim kokošima, ne bi u vriću stalo, svu su nam bašču isprpale.
Posluša sin pa, budući da je i sam zazirao od telefona jer su ga tek uveli u kuću, zapovijedi sinu ministrantu neka zovne fratra da ispovjedi babu.
Nevista je za tu prigodu uredila kuću i, po babinu naputku, pozvala susjede.
– Prašćajte – zamoli baba prije ispovijedi – vi me i smutite i razgovorite.
Bio je to svojevrsni oproštaj što ga svi prepoznaše u babinu pogledu.
– Nije dugovita! – prognozira strina Kata – nekako mi izvampila u licu i nije joj do šale.
Domalo strina obavijesti susjede:
– Doveli su Janji doktura! – pa ponosna na svoju vidovitost doda slavodobitno – rekla sam vam ja?
Obistiniše se strinine prognoze pa, kad posjeti babu, zavrti glavom i pripomenu ukućanima:
– Valjalo bi opet zvat pratra da je poulja.
Sve je to slušao unuk koji je rado zalazio u očevu automehaničarsku radionicu i sebe vidio u tom poslu poslije srednje škole.
– To će je pokripit, ne znači da je za smrti – strina je krenula uvjeravati blažom retorikom.
Opet unuka zapade zovnuti fratra jer su ostali izbjegavali telefonske pozive.
– Ti ćeš to zgodnije kazat – nagovori ga majka – svakako o tome učiš za krizmu. Reci da je baba skroz slabo, jedva vrati besidu.
Poslušni unuk zavrti brojčanik novog uređaja, okrenu broj poznate mu osobe pa, poslije pozdrava, reče:
– Fratre, treba babi prominut ulje!
Zatečeno je buljio u slušalicu osluškujući fratrov prigušeni smijeh. Tako je reagirala i dječakova majka čuvši sinov lapsus:
– Babu triba pouljat, triba joj bolesničko pomazanje, Bog ti pamet prosvitlio.
Zbunjeni krizmanik spusti slušalicu pomalo ljut što se nije pravilno izrazio, ali je bio dobar s fratrom pa je znao da mu ne će zamjeriti.
I nije bilo zamjerke, ali se fratar nije mogao suzdržati od smijeha. Svi ukućani su se nasmijali, a baba Janja je jedva prozborila svoje zadnje riječi:
– Dabogda se vi uvik smijali.
Iva Bagarić/Tomislavcity
