Susret tradicijskog i suvremenog često ostavi vidljiv trag na domaću populaciju. Zdrav duh i životna prokušanost, u našem kraju, dobro su se nosili sa svojevrsnim civilizacijskim šokom dajući počesto tom susretu humorističnu notu.
Tako su Anđa i Manje brzo prihvatili nevistinu pudlicu Fify, zavoljeli je i igrali se s njom, častili je atributom „čupava“ spominjući joj gazdaricu na poznati način, a suzdržavajući se izgovarati joj ime.
– Lipa živina – prizna Anđa – samo joj ime čudnovato, meni ovo f ne će priko jezika.
Kako se pomodarstvo hrani pretjerivanjem, odjednom je nestalo uobičajenih imena kućnih ljubimaca, a zaživjela su neka nova:
– Rex! Teddy! Buddy! Hachi! Lexi! Fify! …
– Lipi naš običaj kad si svakom ćuki znao ime po boji dlake – komentira Manje – Šarov, Garov, Zelov, Bigo, Puto, Žućo, Brnjo…
Manje uvijek živne pri sjećanju na minula vremena. Zaigra mu brk kad spomene konje: Putalja, Dorata koji se plašio najlona, Žerana, brzog Zekana, Vranca i Sokola, Cvitka, Rubina te kobile Bibu i Sojku.
I Anđa nostalgično uroni u priču o kravama; smličnoj Žutovi koja je „sastavljala mliko s mlikom“, Zecovi koja ne bi tila „spustit“, Šarovi koja je bila meka u mužnji, Milovi koja je volila spirine, Bikovi koja je bila manetna na muve, Brizovi koja bi teško ostala stevena, pošćetnoj Dragulji koja bi zamantala čobanima…
– U zadnje vrime smo držali one uvozne simentalke: Be’arku, Jordanku, Eriku, Brenu…k nama su došle s imenom, nismo im ga mi izdivali.
Manje se spomenu i ovaca: Bike i Gale, Čule i Roge, Brize i Graše, Rude čija je vuna bila posebno mekana… pa kokoši: Žutke, Bilke, Pirge i Šarke koja je opjevana „Šarka moja nosilica bila; sinoć mi je lisica odnila!“
– Ovčice su salalna živina – potvrdno će Anđa – najbrže se kuća operta s ovcom. Prodat janje uvik je bila lipa zakrpa.
– „Nekad bilo sad se spominjalo“, moja Anđe – otpuhnu Manje – vidiš šta je vrime donilo da dica u našem mistu ne znaju da se ovca ojanji, krava oteli, kobila oždribi, koza ojari, kuja okoti. Oni kažu „dobije mlado“. Domalo će se, kako je krenulo, izjednačit porod i okot.
– U jednu znani, u drugu neznani – složi se Anđa – s ‘lektronikom rukuju naveliko, a ne znaju od čeg se pravi sir, šta je runo, šilježe, šta je trze?
Motrenjem aktualne zbilje Manje i Anđa su kratili vrijeme otvarajući iznova prostor novim dijalozima. Tako su načeli temu imentovanja životinja.
U kulturi imenovanja domaćih životinja jasno su vidljive zakonitosti i tvorbena pravila. Ime razotkriva prepoznatljiv izgled, najčešće boju dlake ili izgled glave. Svaka skupina ima tipične sufikse svojstvene toj vrsti. Prava je šteta što se jedna razvijena tradicija imenovanja rasplinula pred najezdom novopridošlog. Ne ulazeći u etimologiju riječi, neka to radi struka, dobro bi bilo u zavičajnu gramatiku zapisati pridjeve: grašast, brizast, putast, čulast, cvitast, pirgav…,iako u sebi nose prizvuk pejorativnosti i gorštačkog života, itekako su naši.
Iva Bagarić/Tomislavcity
