Poslijeratna neimaština blažila se odlaskom na rad. Neki su odlazili u primorje, neki u Slavoniju, a nekolicina u glavni grad nove republike.
– Nigdi nema obišeno – negodovao je Matiša kad njegov Bare najavi odlazak u Sarajevo – ali „vidila žaba di se konji kuju pa i ona digla nogu“. Vidio i moj Bare di ljudi odlaze pa se ne da ustavit, a naša kuća nikad nije bila suvotna, imamo i mrsa i smoka.
– I ma rane, ali nema para – pravdao se Bare ocu ponukan ženinom pričom – a ljudi po selu prave kuće na dva boja, izlivaju čatrnje, pobacuju suknenu odiću i kupuju prtenu, za sve to triba dinar?
Imao je Bare pravo. Mirni način života u kojem su ljudi bili zadovoljni s malo jer nisu znali za bolje, nije bio zahtjevan, ali napredak u susjedovu dvorištu teško je padao na želudac, nikad se to nije moglo lako provariti.
– Mora se ići pa kud bilo! – ponavljala je Barina žena svaki put kad bi na susjedama ugledala novu modru s oplećkom ili nacigovanu suknju do koljena. Silno je željela skinuti čermu i pletenu kotulu te odjenuti novo ruho od kupljenih materijala; pana, cajga, botane, šarenog beza…
Bare se teška srca otisnu na rad s ženinom rodbinom i zaputi prema Bosni, tamo su radili kaldrme po Baščaršiji. Kako su spavali u kući jednog baščaršijskog trgovca i vlasnika male zlatarne, u slobodno vrijeme su oblim kamenom iz Miljacke pokaldrmali i njegovo dvorište, a on im za plaću ponudi ponešto iz svoje radnje. Bariši za oko zape džepni sat na sjajnom lancu. Njime će obradovati oca koji se protivio njegovu odlasku od kuće. Nije Bare razmišljao kako će tu pažnju prihvatiti njegova žena. Trebalo je udovoljiti glavi kuće, ocu Matiši.
– Lip ko lip! – zadivi se Matiša – ali ne znam šta će mi? Ja znam po suncu koja su doba, a stara će u bobu odredit kad je užina, kad je vakat pristavljat puru, kad će u pojatu, nikad nigdi nije okasnila. Eto, dobro će nam doći za oblačna vrimena, ne ćemo morat pitat po selu kad ćemo u crkvu.
Zakači baba didu Matiši lanac za rupicu na pletenom koparanu i priši džepić iznutra, pridajući tom činu važnost, sad je i njihova kuća imala sat.
Tek pred večer zamijetiše svi kako je Barina žena nevesela, ali nisu to pripisali ženskoj ljubomori. Svekar, pomislivši kako je umorna zbog kopanja na njivi, doli ulje na vatru svojom teorijom:
– Dok je Bog zapovido, žene nisu kopale. Otkad je Titina vlast, žene su zajašile motiku, a ljude otpravile u svit. E, pa neka, prisist će vam.
Bare se našao u neobranu grožđu tek kad je otišao na počinak. Žena mu se naveliko žalila što joj nije kupio peču platna da sašije modru kao i ostale seoske žene. Prigovarajući povrijeđeno okrenu mužu leđa i otpoče poluglasno i nadugo moliti. Obeća joj Bare sve što poželi, ali je ne odobrovolji. Zaspao je s pitanjem što ga sutradan povjerljivo postavi ocu kojeg je iznimno cijenio:
– More li čeljade bit bogomoljno, a radit đavlu na volju?
– More, Bare, taki nas je najviše! – spremno će Matiša.
Trudio se Bare oko žene nadajući se da će s vremenom popustiti, ali peti dan mu ljutito odbrusi:
– Kani me se, peti dan sam najidnija!
Jedva se zasmija kad joj donese iz grada kilo kocke šećera i paketić „Divke“, ali ljutnja nije popustila ni kad se Bare ponovo spremao na rad.
Osjećajući teret te ljutnje Bare je klečeći slagao obli kamen po sarajevskim sokacima. Prilično ga iznenadi pismonoša kad mu uruči pismo od kuće. Pisala mu je žena:
Valjen Isus i Marija to je rič najstarija
Bare, ćaću ti je zabeušio grom dok je pogledo na onaj sat. Neki govore da je kriv sat, da grom oće u železo. Did je došo k sebi, ali uvik te spominje pa ti dođi čim mogneš.
Bari klonuše ruke od primljene vijesti. Brzo se spremi i zaputi kući. Kad je došao poslije dva dana putovanja, najviše pješice, dočeka ga otac u dobrom stanju. Tek se tada Bare sjeti da ženi nije kupio ništa. Iznova mu ta briga pritisnu ionako umorna pleća.
– Sutra ćemo u Livno, tamo ima šta ti duša želi – zaleti Bare nevolju.
Iva Bagarić /Tomislavcity
Foto: screenshot
