Dok je sunce stidljivo izranjalo iza planine puzeći zlaćanim zrakama prema selu, bjeličasti dim iznad niskih krovova grlio se s jesenskom izmaglicom nestajući u visini.
Blejanje, mukanje i rzanje miješalo se s pasjim lavežom i veselim žamorom seoskih pastira koji su polako kročili prema Podinama iznad sela, a onda se razdvajali u različite smjerove.
Odbijanje ajvana bio je uobičajeni ritual i za seoske žene koje su se potom vraćale kućama; neke šutke, a neke u bučnu razgovoru. Kad bi prva skupina zastala i čekala ostale, živnuli bi im pogledi u veselu iščekivanju kakve vijesti:
– Ajd, reci ti! – Genga laktom podbode kumu Jelu – ne mora se sve čut od mene?
– Reci, đaa ga odnio! Šta se zatežeš! – radoznalo će žmirkava Kata – šta je da je, čut će se!
– Nisam sigur – započe Genga – izgleda da je noćas Ante Plemića priveo Kosu?
– I neka je! Ne triba curu zavodat! – Jela je odobravala vijest dok je Genga ozbiljnim izrazom lica nagovijestila novu.
– Ma, meščini da je, u neka doba noći pobigo od kuće, ostavio i mater i Kosu?
– Ooo?! Bože sačuvaj, nije, zar, to učinio? Jadna mu majka? – usplahiriše se žene.
– Eno, Plemići odaju oko kuća ko otrovani – Genga poprati strelovitim pogledom.
Vjerojatno bi žene duže raspravljale da vijest nije bila previše gruba. Pred oporom istinom zanijeme i najveće seoske govoruše.
Pognutih glava raziđoše se iz vidokruga Plemića kuća, zadovoljne zbog novosti koja će dan učiniti zanimljivim, a pomalo zabrinute zbog njezine surovosti.
Radoznaloj Gengi, koja je svaki događaj u selu opjevala, ovaj put ne dođe potreba za stvaranjem. Zateče se pred Kosinom i Cvitinom sudbinom, ali osjeti potrebu pronijeti vijest u susjedno selo, u Dočane, neka i Venka zna šta se zbilo? Kućnoj čeljadi opravda svoje izbivanje:
– Odo ja u kupušnjak, vidit pucaju li glavice? Čudan mi kupus ove godine; sve od istog priranjka, iz istog rasada, posađeno u isti vrtlić, a neke glavice pucaju od lipote dok su se neke zakukale, neke proresle, nikako se nisu zaglavičile, ajd znadni?
Propitujući svoj postupak na putu prema Dočanima dok je gazila rosu kvaseći opanke, Genga se udarala u prsa:
– Gospe moja, ne upiši mi ovo u grije! Nisam ja zlurada, volila bi jutros provarivat svoju vareniku, nego srljat k Poljičacim, ali svakako mi triba brdo za ponjave, u Mare je najgušće i ona zna najbolje navit, svakako sam je okastila zovnut pa ću odma jutros? A triba i Venki kazat šta je bilo u njezinu rodu? Svi znamo koliko ona voli strinu Cvitu i triba je obać u njezinoj nezgodi!
Trudila se Genga iz petnih žila opravdati svoju misiju:
– Opet, nisam ja kriva što me Bog vaku stvorio? Taka sam, volim znat, a ne volimo izmislit ni primaknut, Bože sačuvaj! – pronađe Genga valjano opravdanje i dežurnog krivca za svoje postupke. A kako ih je bila neuobičajeno svjesna, potiho požali nad njima.
Bila je toliko ganuta promišljanjem da je zaboravila povirit u kupušnjak, a u trenutku kad stupi u Poljičaka, potekoše joj suze pa Mara i Venka pomisliše kako im Genga nosi glas o nečijoj smrti.
– Nije niko umro – reče poslije pozdrava – ali nije ni dobro?
– Kazuj brže! – potaknu je Mara – nevisti će usprednut mliko! Vidiš li da je ublidila ko krpa!
Iva Bagarić/Tomislavcity
