Zapušu čudni vjetrovi, uskovitlaju se travke i pri udaru nevremena izgube ljepotu pa, kao nakaze, strše nudeći gorak okus. Gorčina je otporna, ona ostaje kao opomena „vjetrini što hara“.
Slično je i s ljudima. Rat je, u mirni kraj u kojem su ljudi držali do dobrosusjedskih odnosa, donio strah vidljiv na svačijem licu.
– Ove godine nema kuma Jove iz Vukovska na dernek? Nije ga nikad mitio Drugi dan Dova?Prispio bi na konak, dotro volove vilaše i sitnu marvu u naš tor pa zorom na pazar – zamišljeno je pričao Blago zagledan prema cesti gdje su se utaborili njemački vojnici.
– Crni vakat! – nadoveza se strina Cvita – ne smiš doć na svoju njivu, ne smiš upravit sa svojim ajvanom? Priko noći ti prijatelj i kum posta neprijatelj, ne znam ni s čega? Mi smo se uvik lipo gledali s drugom virom, poštivali jedni druge i živili u miru kako Bog i zapovida. Ovo je vrag uzeo žrvanj u ruke.
– Šta žene znaju o politici? – Dane je uznemireno hodao po kući – dođu vrimena kad moraš znati ko si, čiji si i šta oćeš? Rat je zlo, ali je i prilika da se oslobodiš zla?
– Moj Dane, tebe nosi mladost? Mi stariji pamtimo šta je rat, ne bilo ga nikada?
– Nismo ga mi započeli, strina, a branit se moramo. Dosta je tuđa kapa gazila po nama; od turbana i šajkače do titovke? Zar i mi ko narod nemamo pravo na svoju kapu?
– Đavlu kapa i što je je!- uključi se i Jaga – nek svak nosa svoju. Kapa – kapa? Zar kapa nije skrojena da čuva glavu?
– Ajde, bona! – u isti glas će Dane i Blago – bolje je šutit kad se ne zna? – dovrši Blago.
– Oslobodi Bože! Svakom se njegova kapa čini lipa, a priča pametna! – usprotivi se Jaga – meni je fra Mijina priča mimo sve, baška. Danas je s oltara poručio da se svi tribamo vodit onom Isusovom „ne čini drugom šta tebi nije drago da ti drugi učini“, reče da je u tom sva mudrost i da on nikad ne govori po sebi, već po Svetom pismu. Ježurine su me prošle od ti riči.
– Fra Mijo će platit za svoje riči, već su ga antikristi uzeli na zub! U ovom vrimenu se Sveto pismo ne smi spomenut! – s vrata se oglasi Ivan Poljičak došavši u nedjeljni posjet – naveliko mu „crveni“ zamire i prite kako ne će zadugo pričat.
– Bože sačuvaj! – Cvita će – šta je krivo reka? Gori ka svića za svoj puk!
– Partizani ne vole svećenike – Dane će prijekorno kad strina Cvita iziđe iz njihove kuće – i stričev Ante je uvik bio protiv nji, puno pametovo, ko i strina. Njoj nikad ne znaš na čijoj je strani?
– Dane, jezik prigrizo – ukori ga otac Blago – Ante je zaluđen, a mater mu je uvik bila žena na svom mistu!
– Ma, nisam ja? – pravdao se Dane.
– Jesi! – Blago je zdušno branio nevistu Cvitu govoreći:
– Ante bi gradio društvo bez Boga, a mater mu zna da to ne iđe. Nema dobra di se ljudi Boga ne boje, di se mržnja potiče i čovik ne poštuje.
– Je, na moju pravdu, strina je žena mimo sve nas! – Jaga je bila pozitivna te nedjelje – koliko joj puta ja reknem, kad spraćamo kokoše, da sprati svoje, ko i ja, a da ne poviriva na kumine, Luca svoje zaboravi zatvorit.
– Ne će ti niko priznat! – reknem joj – još ti se selo ruga što si dobra!
– Ne briga mene šta selo priča – kaže Cvita – ja slušam svoje srce.
Jedna ratna nedjelja naginjala je svome kraju noseći na plećima teret licemjerja i farizejštine, pojavnosti koje prate ljudski rod od postanka do…?
Iva Bagarić/Tomislavcity
