“Zašto me zovete: ‘Gospodine, Gospodine’ a ne vršite što kažem?” (Lk 6,46)
Kad je stigao u raj, upita anđeo sv. Petra: “Zašto na zemlji ima toliko jada i nakon Kristove žrtve?”
Petar mu, po uzoru na svog Učitelja, odgovori prispodobom:
“Živio neki čovjek koji je cijeli život tragao za rajem, ali nikako da nađe put do tamo. Susretne tako nekog stranca koji mu se predstavi kao Isus koji je “sišao s neba”, te znade put u raj.
– Hoćeš li da ti pokažem? – upita ga.
– Naravno, Gospodine! – ozari se onaj.
– Vjeruješ li da znam put?
– Vjerujem Gospodine! – spremno će on.
– Pođi za mnom! – Isus će krenuvši pred njim uskom, strmom stazom uz obronak.
– Da, Gospodine!
Kad se Isus osvrne ugleda ga kako odlazi suprotnim putem, niz strminu.
– Hej! – doviknu mu.
Uronjen u maštanja o raju, nije Ga čuo.
– Zašto me zoveš: ‘Gospodine, Gospodine’ a ne vršiš što kažem? – ražalošćeno će Isus. (Lk 6,46)
A, on se već bijaše utopio u bučno, šareno mnoštvo i doskora zaboravio na čudesni susret s Isusom.
Eto odgovora na tvoje pitanje! – završi Petar – Većina vjeruje Isusu, ali Ga ne slijedi, kako je rekao. Lagodnije je, naime, kliziti niz strminu, nego se verati strmim putem. Riječima sv. Pavla: ‘Jedino mi Duh Sveti jamči da me čekaju okovi i patnje.’ (Dj 20,23)
Njemu, doduše, to ne bijaše kamen spoticanja, nego potvrda da je na pravom putu, no takva je vjera još uvijek iznimka među vjernicima”.
I ražalosti se anđeo znajući što je sve Krist morao pretrpjeti za taj poziv.
