Selo ima svoja mjerila po kojima vrednuje ljude i pojave. Ne mjeri se u svakom selu istim aršinom, negdje su mjere drugačije.
Svojedobno je na cijeni bila „životna“ i rumena cura, a mršavice su slovile za špatne i nepoželjne neviste.
Uz brojne titule, poželjno je bilo biti skočipolica, a mirazuše su imale posebnu cijenu, one su imale bogatiji izbor momaka. Cijenila se i titula – jedinka, mladića koji nije imao braće pa je sve pripadalo njemu.
– Ako je momak jedinak, ne udi ni što je prikookast – pričala je Janja svojoj kćeri Anici znajući kako zateže s udajom, nije joj se sviđao najpoželjniji neženja u selu, a jedinak?
– Budi sritna pa te oće. Ljubav će doć s vrimenom. Moj sinko, u neimašćini se i duša gubi, a u blagostanju je lako odat uzdignute glave i kad u njoj nije sva pamet ovog svita. Poslušaj me, prikrsti se i prigni za svoju sudbinu! – nagovarala je kćer predući vunu.
– Nekako mi ne će k srcu? – pravdala se Anica – neobičan mu pogled, jedno mu oko gleda na Vran, drugo na Tušnicu.
Ne zanovetaj! – planu Janja i pljuvačkom ovlaži prste izvlačeći vunene niti.
– Nemoj ga priviše zagledat, nije to lipo s ženske strane. Poćuti kako priča. Ako je lipe beside, lipe je i naravi, to je najvažnije. Ne bi ja tebe nagovarala zato što je jedinak, već zato što valja, zdravlja mi.
– Pa, eto, kad si navalili, otić ću za nj. A nemoj se ljutit ako ti se požalim? – nevoljko je pristala Anica.
– Ne ću, sve smo se mi pomalo tužakale – živnu Janja – samo ti nema vraćanja k meni, udaja je „uprti pa do smrti“.
I uda se Anica te zime, a selom poteče priča kako je „sritnija, nego na kantar teža“ pa je zapade jedinak. Nitko mu razrokost ne pripisa kao manu:
– Mušku ne udi što nije lipo – stara Anđa je ponavljala uvriježeno pravilo – nek oće radit i kućit kuću.
– Malo je jedinaka poletno za rad, ućećkaju ih. Anica se namirila na prigibalca, radi ko crv urani – pohvali ga strina Đuka, a Anici se zažariše obrazi i bi joj drago što je poslušala mater.
Omili joj Stojan, zaljubi se u njegove vrline, a mane više nije ni zamjećivala.
– Malo je jedinaka čestiti, od sto – jedan? Taj jedan tebe zapade – često bi joj ponavljala majka preduhitrivši bilo kakvo tužakanje s njezine strane.
Provjerena metoda „zalićanja“ pokaza se učinkovitom pa se Anica nije tužila ni kad bi imala za što. Negdje usput nauči kako se u majčinim savjetima „ko se tuži, sam se ruži“, krije istina.
Anica je likovala zbog kćerine udaje za dobra momka, k tome jedinka pa je u seoskim sijelima bila najgrlatija.
– Laže ko kaže da su jedinci nevaljali. Moj zet …
– I ne fališ ga koliko je tvoj – prekide je strina Cvita – ali zboriš istinu, Stojan je čestit. I moj unuk Jure je jedinak, a naoposum da se ne umi kazat, samo ga ne zanima oranje, već knjige i molitva.
– Svaki dan odlazi fra Boni na poduku i povazdan gleda u knjižicu što mu je dade, ne smeće je s oka – svjedočila je Jurina majka Kosa zagonetno. Ni sama nije znala je li joj drago ili mrsko zbog toga.
– On će ti u pratre, Kose! Uvik je bio malo drugačiji od naše drčajine, nisi na njeg smio brecnut, pogled mu nekakav mek, bistar, a žalovit – zborila je kuma Luca.
– Ma, kud će u pratre, a jedinak? Šćeta je! – vijest zateče Janju, a i ostale susjede. One su tu odluku poimale krivom dok je strina Cvita uvijek mjerila drugačije i u srcu se radovala Jurinoj odluci.
