Manje sveudilj ističe kako ne voli politiku jer je u njoj istina podređena interesima. Često je uspoređuje s najstarijim zanatom na svijetu.
– Koji ti je to zanat? – upita Anđa naivno na što Manje pri pojašnjavanju primijeni domaća stilska sredstva.
Ima tih trenutaka kad, unatoč urođenoj uljuđenost i bogobojaznosti, poleti s usana pokoja gruba kao ravnopravno oružje društvenoj nepravdi, korupciji i nepotizmu.
Anđa sve komentira iz tipične ženske perspektive pa će tako prenuti Manju iz popodnevnog drijemanja, pitanjem:
– Je li ti je žao?!
– Koga, bona? – priupita Manje sanjivo i u isti tren spozna odgovor gledajući na tv-u prilog o odlasku Angele Merkel u mirovinu.
– Jašta je! – očitova se glasno i jasno na što se Anđa uzvrpolji unkajući.
– Ona je žena kojoj ja skidam kapu! Jedna od stotinu političara koja je časno služila svom zvanju, nije je moć ponila! – otpoče ozbiljno. – Od stava i uvjerenja do nastupa. Nije ni ona bila svakom po volji, ali meni je jer se više pozivala na Božji, nego na ljudski zakon. „Dok je bila, baš je bila.“
– Je – složi se Anđa pa zagledana u Merkelicu, zamijeti sličnost s dotičnom – i ja nosim nake kaputiće ko i ona, i obične crne lače na lastiku. Ima, bome, imenjačice u struku ko i mene. Eto, ja ne nosam džidže, a ona digod stavi kakve sitne. Ritko nosi zlato, a ne virujem da ga nema?
– To je, bona, stil. Ona nosi dobru glavu, ostalo bi joj bilo višak. U kulturnom svitu nije popularno kićenje. Koliko sam i’ ja tamo vidio, imućni, ne zna se šta imaju, a među svitom obični, priprosti. Da su među nama, rugali bi im se?
– Ti , Manje, baš voliš sve njemačko, koda si odotud?
– Nije istina, Anđe, ja sam život proveo tamo crkajuć za ovim vamo. Uvik mi je bilo krivo kako se mi, ko i Švabe, ne trgnemo od loše prošlosti. Oni su se odrekli onog svog nesritnjaka i otvorili granice ljudima. Cine rad i znanje, poštuju običnog čovika radnika i vjernika. U nas još puše duv prijašnji vrimena, učen zazire od neuka, dobar od oholice, partija je isprid razuma. Mene s toga boli duša!
– Ne triba te bolit – tješi ga Anđa – „kome u ruci, tome i u guzici“, tako je uvik bilo. Naša dica su otišla u svit, a i ovi će što su ostali, jakud će u sinju kukavicu? Bolje i’ se tamo tutiše, nego vamo. Jesi li vidio našu nevistu, mi joj svašta zamirimo, koda je tutlava, a tamo napriduje na poslu, svake godine unapriđenje i bolja plaća. Što bi se onda sikirali, Manje?!
– Meni je žao, ne umim ti kazat koliko. Istribi nas loša politika, opustiše škole i crkve. Ne znam je li to uspjeh ili tuga. Za mene je ovo drugo! Eh, da nam je jednu Angelu!
Iva Bagarić/Tomislavcity
