Dok je stigla “taksa”, bilo se već skupilo pola Livna.
Daliću, ‘nako mirnom i nesklonom galami, nije priostalo ništa, nego popušćat babi, pa kud puklo da puklo.
Zna on da nije mala stvar, ni mala čast, godinu dana, nosat oko vrata njegovu medaljicu, zajedno sa Gospinom, svetog Ante i pokojnog čovika.
Pa, ko joj ne bi udovoljio, de…
Poznato je; kog’ baba zabegeniše, beli ga zabegeniše
Taksist još nije ni zaustio: “Di će baba?”, ona već sida s komandom:
– Vrcon za Čavoglave!!!
– A-a!? – zabezeknu se, zgledajuć’ se s Dalićem..
– Aj’ sidaj i vozi di san rekla…šta piždriš u njegar! Nema on s tojin ništa!
– U Čavoglave, veliš, a, baba…?
– Je s’ gluv, Gospa ti se ukazala….ja, u Čavoglave!
– Nu…?
– Iđender do Tonso-ona. Znadeš li ti doć do njegar…i oće l’ ovo rdaline, izdržat, a?
– Ne boj se, baba…merđan je to! Samo…zna li Thompson da mu stiže posita? Valda si se prije najavila?
– Ne vodi ti brige o tom! Štaj se najavljivat’. Malo san krunica za nj izmolila…
– Aalal ti vera! Ma, isto …ne bi bilo zgorega…
– Samo ti vozi, ako ti se vozi, a ako neš…
– Nema problema, baba! Kako ti kažeš!
– Jakako! Iđender vidit smide li on pivat. Nek mi kaže ‘vako, oči a oči.
– Ne pita se to, baba, Thompsona…
– Jakoga?! Jel on to piva ili ko.. ?
– Smi se pivat, ali se ne smi govorit.
– Ujmoca…! U čem’ je razlika, de…
– Ne znaju to ni oni, moja baba. Al’, et’…more jin bit, pa ne daju.
– Mo, ko kaže da more! Nemere! Ja t’ kažen da nemere!
– Eee…
– Eto, čućeš Tonso-ona. On se, bo’me, ne da, tako lako, ‘rđi u šake. Jok. Zato i iđen k njeme.
– Hmm…
– Pa, je s’ ti, bolon, čujo šta ona pogrda izgovara, o tojojoj pivanji i pozdravu… Ščujo…kako’no reče…da to nikako ne valja i da…ma, sigur’ si čujo…na vistima?!
– E, e…
– I šta…ništa, a?!
– A, šta’š jim…?
– Kako “šta’š jim”, đava te, neću …! Najlašnje tako…užimat se u ramenim’….
– A…
– Da se Tonson tako užimljo i sleginjo ramenim’, i-iiss…
– Pa, zato mu i ne daju pivat’ po ‘Rvackoj…
– Ko kaže!? Ja’ko to piva, de…?
– Ne daju, ne daju…
– Nema, vala, isana koji ga ne zna… I šiš i goliš. Njegar i Škoru. Samo ko oće pravo reć…
– To je.
– Ev’, i ne znan nikog drugog, oslim njizi dvojice.
– Tako i moja mater.
– En’, unuka mi…ištom zinula na svit, a zna naokorič sve njegove pisme.
– I moja, isto.
– Vika prikućon viče : “Za dooom!”, pa je mater pcuje.
– Što to?
– Zato što je…a…’mal’ ne reko’!
– Ee…
– A, svi pivaju…svi! Ko je pravi isan.
– Ee…
– Mo, to ti je k’o ‘činaš. A, ona pogrda veli da je toja pivanja…kako’no reče, Bog je smejo…?
– A, pusti…komunjarska posla!
– Mo, nej pušćat! Vika pušćaj te pušćaj i šta… Pusti pivca na dvor, eto ga i u dvor, štono kažu, pa, ja.
– Ee…
– To se, bolon, prikoviše upušćalo.
– Eess…
– Mo, nu ti vid’…’nači ‘rvacki pozdrav ne valja; ‘valjen Isus ne valja, a njijov, komunistički valja…
– A, je…
– Majde, sidi…! Et’, ču’ćeš Tonso-ona! Samo ako ga zateknemo… Čujen da mu je žena jopet zbabna, pa nikad ne znaš, nu…
Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity
Foto: Tomislavgrad kroz fotogragiju