To je reć uja
(Humoreska)
Kad je ono, ‘oni jedan što gonja drva, nasadio sritnu babu, pa joj umisto rastovine, podvalijo bukovinu, što joj svist nije zašla’ – žestila se svaki put kad bi kome pripovidala, baš kao i onda kad ju je to biralo.
Žestina na licu, u glasu, gestama… premašivala je onu kralja Kserksa kad je onomad – ako je vjerovati Herodotu – dao išibati more s 300 udaraca bičem.
Nako dignute uje, baba bi, mesečini, toj rđi od čovika, oplela barem još toliko, tako se barem unuci činilo.
Kad toja rđa ne zna za ljudstvo, zašto bi baba! Pa, ja.
„Ama, razumim ti se ja, baba! Kome se na to ne bi digla uja? Znaš li ti kako je jednom davno, jedan kralj, dao išibati more, jerbo mu je diglo uju. Nu!“
I pročita babi kako je tribalo s tom rđom:
„Zapovijedao je da šibajući more izgovaraju barbarske i goropadne riječi: „O gorka vodo, naš te gospodar ovako kažnjava, jer si mu nanijela nepravdu, premda ti on nije učinio nikakvo zlo. Kralj Kserkso prijeći će preko tebe, htjela ti to ili ne htjela!“
„To je reć uja! Išibati sritno more zbog oluje… Šta kažeš, baba? Pa – reko – da si i ti umila vako: jamit škurju, pa po bukovoj šumi: Na! Na! Na!“
Nije da je baba baš čudo razabrala, ali njezin cirlik, svakako je.
Skoči ti se nako ljuta, te prstima stade pipkati po kredencu, tražeći šćap kojeg je, do prije kojih petnaestak godina, gorike držala.
Slatko se smijući, unuka vrci k izlaznim vratima.
Da je barem „neščim mlatne“, skide baba šudar i zamahnu na nju.
