– Mile ti strine, evo će vratit Titu! – mrmlja unuka, kao za sebe, gledajuću TV vijesti.
– Missovo! Pa, šta nije pogrda prdeknula davni dana? – poskoči baba križajući se.
Općenito nije bila čeljade od velike politike, kao i većina baba, pogotovo od kad se više nije moralo “šapljat” u vlastitoj kući, zahvaljujući upravo činjenici što je “pogrda prdeknula”, kako je desetljećima tlačen narod krstio taj sritni događaj (“da Bog prosti”).
Unuka refleksno podiže dlan kako ne bi propustila koje beside.
– Oće mu vratiti trg, bona. – pojasni nakon vijesti – U Zagrebu. A, tek ga nedavno skinuli.
– Okle?
– “Okle…” S trona, eto okle. Do jučer se najlipši trg u Zagrebu zvao njegovim imenom.
– Titinim?!
– No.
– Pa, što to, bošslobodi? Malo je Rvata pobijo, pa mogu. – protisnu s gorčinom, misleći na stradanje “pokojnog joj čovika” i mnogih koje stiže slična crna sudbina po Križnim putevima.
– Nedavno su, na jedvite jade maknuli “pogrdu”, kako veliš, a sad neke druge pogrde opet oće da ga vrate.
– Tītu?!
– Tītu, ja. Njegov trg, bona. Usrid Zagreba, kažem ti. Kao kakvoj velezaslužnoj personi koja je zadužila Hrvatsku.
– Mhm, mhm… – ječi baba.
– Pa, i je zaslužan. Temeljito je očistio Hrvatsku od Hrvata. – podiže palac u zrak, pa odmah i kažiprst – Otribio svaki intelektualni trag uzduž i popriko, a ostatku naroda, trajnim strahom uškopio nacionalni ponos. – doda i srednji prst. – Kuš bolje zasluge!
– A, sinko… – uzdahnu baba – nek smo ga se kutarisali, pa alal ti sve! Odzvonilo je i njeme. Neka mu dragi Bog sudi, šta j ti kazat…
– To je između njega i Boga, ali ovo… – pokaza na TV – ako to dozvolimo, moja baba, onda smo najjadniji narod pod kapom nebeskom. Vlastitom krvniku dizati spomenik 30. g. nakon oslobođenja od njegove čizme…. Pa, to je… To je…
– Bošsačuvaj, et. – dovrši baba jednostavnim, uobičajenim izrazom kojem nije imala potribe išta dodavati.
Niti je tribalo.
“Bošsačuvaj” je najbolji izraz za nešto s one strane razuma, srca i duše.
– Baš tako. Bošsačuvaj. – prihvati unuka ponuđenu sugestiju – Daj Bože da narod ne pristane biti robom i nakon oslobođenja! A, sve se bojim… – zastade i ne dovrši misao, te samo odmahnu rukom.
Kao da se bojala izreći ono što joj biše proletilo glavom.
Pa, nek tamo i ostane.
Čemu potezati mačka za rep bez velike potribe.
Vrime će ionako pokazati jesu li Hrvati, ili nisu, slipi pored očiju, kako se ponekad čini.
Biralo me/Tomislavcity
