Razlika isana i ajvana
„Ja bih neku želju izrekao
ali ništa želju mi ne budi“ – tuži Ljermontov u jednoj pjesmi, ili što bi baba rekla:
‘A, štaj ti reć, sinko… !?’
Jedva je sritnica priživila „parade ponosa“, nakon čega su joj dvaput dovodili pratra i davali bolesničko.
Pa, istambulsku…
Onda one brnjice, zatvorene crkve, dezinfekciju umisto svete vode…
Pa, masovni pomor blaga od kojeg je „duši u prsima“.
I na kraju evo ti seksualnih perverzija u nastavnom programu vlastite joj unučadi koje je od malih nogu svitovala kako je čednost ono što razlikuje isana od ajvana.
I kako će joj sad, sritnici, reći da se džabe trudila!
Da će joj sada unučad odgajati upravo suprotno, štiteći, NARAVNO, njihovu seksualnu slobodu kako bi zarana naučili da im uzorom treba biti ajvan koji se ne srami svojih nagona. I što mu fali? (Tama, ajvanu.)
U tom hvalevrijednom trudu velebnih nam seksologa, djeci će pomoći, ad hoc, osmišljene karte („karte seksalice“, da oprostite na izrazu, ali tako su ih šejtani nazvali).
Karte kakvih se ne bi posramio ni najperverzniji bordel u kakvom opskurnom velegradskom predgrađu.
Baba će, tako i tako, jednom saznati i sva je prilika da više neće reći: „A, štaj ti reć…“
Odavna joj, sritnici, srce oslabilo od svih tih šejtanluka, a ovo bi lako mogla biti kap koja će preliti čašu.
Ta, u pitanju su oni koje baba voli najviše na svitu: njezini unuci.
Zar bi mogla preživjeti da sazna čime „njenu diku“ šejtani kane trovati, zovući to odgojem? Zdravstvenim, dakako.
Sritna sritnica to neće priživit!
Neće ni Hrvatska!
Ni kršćanstvo!
Ni čovječanstvo!
Vrag je, očito, došao po svoje. Ovaj put za sveosve!
Biralo me
