U mom kršnom zavičaju, nekoć se slavilo samo ono što je zabiluženo u katoličkom kalendaru ili s njime povezano.
Nikakvi rođendani, Dan žena, Nova godina…jok!
Ali smo imali Materice i Očiće kada je bio običaj da se “cini” mater, odnosno ćaća.
Pa, kako to i priliči muškadiji, ćaće se nisu cinili sitnarijom, poput lišnjaka i orasa, kao za Materice, nego vrcom u šušaru iliti pušnicu, pa skidaj komad pečenice, pršuta, slaninice…
Mrs je neizostavna stavka svake, ipriljuba važne, muške proslave, nu.
Tu matere, vala, nisu šćedile, pogotovo ako bi Očići pali neposredno nakon dolaska iz tuđine.
A, ćaće, vala Bogu, nikada nisu šmedljavi, a bome ni šparni.
Naprotiv.
“Donesder, stara, još koji sudžuk, kad su ‘vako uredni.”
Mi, drčina, kojima se ritko nude te delicije, potajno trljamo ruke.
Mater bi uzalud šaretom i pogledima, davala do znanja da obuzdamo malo urođenu slatkoranost.
Nekako se ustručavala izreći glasan prijekor u tom svečanom trenutku.
Ta, ona će se naći u puntu ako zafali pršuta za druge prigode; pratra, šumara, poljara…
Al’ o svom ti poslu.
Ćaća je uz nas, i baš nas brige.
– Pusti, bona, neka dica idu. Jakako će narast.
Za razliku od nje, nije ni primjećivao kako smo slatkorani.
Ionako je to ženska briga.
Sritan je što je na “urlapu”, u svojoj zemlji, sa svojom čeljadi…
Ku’š većeg blagoslova!
Uostalom, kad dođu te “druge prigode”, on će opet biti daleko u tuđem svitu, lišenom topline, smija i radosti.
Zato nema cine kojom se mogu ciniti ti ritki trenuci kad se život nije svodio samo na puko rintanje, od sunca do sunca, da bi smo mi imali taj sudžuk i tu pečenicu, između ostalog.
Biti ocem nikada nije jednostavno, a u’ni crni vakat, bilo je to ravno čarobnjaštvu.
Nemam više koga ciniti za Očiće.
Nek se sada onaj Otac “gore” pred tobom cini onako kako si se ti pred nama cinio.
Vjerujem da hoće i zato sam spokojna i kada sam tužna.
(na spomen ćaći♡)
Nada Beljan/Tomislavcity
