Ne tako davno, po našim selima, žito se vrlo uz pomoć konja, na kletim guvnima, kojima je to i bila jedina svrha. Ja teška života, mili Bože! Pusti zvizdan pricvrlji iz neba i zemlje, da ti glava naraste za jedan broj, najmanje. Razbreča ko kaca za kupus.
Na guvnu, obično, nigdi lada, a žito se mora ovrć. Poslagan u krug oko stoge, vršaj je spreman za konjska kopita koja će žito otruniti iz klasja. Vridne ruke žena, potom će, uz pomoć vitra, ako ga bude, otribiti žito od plive.
Konji se uparuju, (ako su dva), pa se kakvim užetom, ili konapom, pričvrste za stogu i bija! Gonjaj u krug dok sve ne bude gotovo. Sivaju kopita, fijuču škurje. Sve se praši od pusta zora. A zvizdan sve bliže ćiverici, goloj koži i možđanima. Ne znaš, sinko majčin, jel’ teže čeljadim jal’ kojmom.
Počasno mjesto usrid vršaja, s kandžijom u ruci, obično je bilo rezervirno za glavu obitelji, premda se ponekad pušćalo čak i nas, drčajinu, da se malo pravimo važni ogledajći se u toj junačkoj ulozi. Vitlaš škurjom i motriš ispod oka koliko si zadivio umjećem i hrabrošću. Ko je ko ti! To bi ti rek’o, cili posa ovisi o tebi.
Bliži se podne. ‘Rpa je spremna. Čeljad također. Samo vitar nije. Jadna čeljad ćuli, pokunjena, pored svoje ćule, vrebajući svaki duv, pa svako malo, netko, očajnički, ponavlja istu, besmislenu radnju bacanja žita u zrak. A vitra, ni ćuva. Ma ni za likarije.
Nezadovoljstvo raste. Mrmlja se i jadikuje, pa uvijek, nekako, ispadne da, baš sada, kad najviše treba, nema ni jednoga jedinog daška. K’o da je, Boš’prosti…!
– Za sve je kriva ona višćica, Eva! – gnjevno se nadoveza mater, jednom prigodom. Većina prisutnih slatko se nasmije, pa stade ozbiljno pojašnjavati:
– Pa, ja. Da joj nije zinula guzica, i da nije saždrla onu jabučetinu, sve bi bilo kako Bog zapovida.
Badava je napominjati da se ni Adam nije baš priviše nećkao. Ma, kakvi! Ni čut za podjeljenu odgovornost.
Patrijarhat su, očito, uspostavile žene. Aj’, stisni gaće, pa pokušaj to promijeniti! Majčin sine! Da su, u biblijskoj priči, uloge, kojim slučajem, zamijenjene, višćicu Evu bi se grdilo što, jadnog čovika, nije spriječila da zagrize. I opet bi ona, žena, ispala kriva.
Kad se, pak, vitar, nakon dužeg vakta, napokon smiluje, zasluga se nije pripisivala Evi. Ako bi se baš moralo nekoga odabrati, bio bi to Adam. A, ko drugi?
Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity
Foto: Tomislavgrad/Duvno/Županjac na starim razglednicama i fotografijama
