Neću valjda u tome u školu
Vaktile su sve cure tkale sebi legendarne torbačiće za udaju.
Torbačić je, uni vakat, bio savršen multipraktik za tisuću i jednu namjenu – od vrsnog vinčanog dara do nošenja obične čobanske užine, pa do učeničke torbe za knjige.
Riječju: nezamjenjiv.
Tisuće bukvara se šepurilo po tim torbačićima dok ih, malo po malo, nisu istisnule plastične „tašne“ i nešto kasnije platneni ruksaci.
Samo su oni lošijeg imovinskog stanja još neko vrijeme odolijevali promjeni sve dok im potpuno nije odzvonilo.
Moj susret s novom „tašnom“ – kao prva novina te vele u selu – nije mogao biti do dramatičan.
Ma, šta dramatičan…! Bujica suza, stida, nelagode… čudo je više od toga.
Al, ko te išta pita u vaktu u kojem se dicu ništa o ničem ne pita, a najmanje o njihovom ukusu, želji ili volji.
Slijedom te logike, donio sritni ćaća svom đaku ganjc novu tašnu. Stat, pa gledat!, štono kažu. Ne znaš je li modernija, jal bilja – jal lišpa tašna jal crni avion na njoj…
Lipa je, priznajem i ja, ali… „Neću valjda u tome u školu?!“
Povuci potegni – ispade da oću. Da tako toka jerbo da to ne valja, ne bi to nosile Švabe koji su malo kulturniji narod od nas.
Ergo: Primišćaj knjige iz torbaka u tašnu, ako ti je kultura mila!
Samo Bog dragi zna koliko su mi Švabe tada bile mrske!
Oprostila bi im i suze i sve, samo da to strašilo, već sutradan, nisam morala uprtit na leđa! Ko tužan, ko žalostan, ja oboje!
Što bi baba rekla: A, štaj ti reć… Crko od stida! Et.
Pogodite kako je drčajina reagirala?
Srića, pa su se usudilia rugati samo muškadija.
Ženskadija iz razreda su bile prijateljice, tako da…
Nekako se i to prigrmilo, kao i sve što se mora.
Za dan dva svi se naviknu i šlus.
Ipak, pamtim to kao najgore školsko iskustvo i kao paradigmu prisilnog okulturnjavanja bilo koga protivno njegovoj volji.
Pusti me, brate, da ostanem i najveći divljak, ako se tako osjećam bolje!
Neka Švabska dica nosaju svoje kulturne i moderne tašne koliko im srce oće… – Daj ti meni moj torbačić i alal ti vira!
Pa, ja, Iruda ti živa!
