Nevalja crnog đadra
Stigao sin sa svadbe, pa pokazuje babi fotografije.
– Ko je ova? – radoznalo će ona, pokazujući prstom.
– To mi je cura. Je li čemu, baba?
Sva razdragana ukumila ona hvalit na sva usta.
Da je je kršna i ćusta i sve ko Bog zapovida.
Odmah se latila raščupavanja; oklen je, je l naša, kako joj ime, kako brezime…
– Ne znam prezime. – slegnu unuk ramenima.
– Ujmisusovo! – zakrsti se. – Di neš znat curino brezime, de?
Smijući se, reče kako se samo šalio. I da je cura prijateljeva.
Ko da si je polio vrilom vodom, štrecnu se i naroguši.
– Od prijatelja?! – razvuče nemilo razočarana.
– E.
– Mo, jačudin se, Bogu moj, di bi ti s tojom…. Viš odman da to nije za te! Ne valja, brate, crnog đadra, et.
– Maloprije si rekla da je kršna ko jabuka. – smije se on.
– Pa, eto, viš i sam. Ta, nisi ćorav, nu. Ako je ovo kršno… – podrugljivo nakrivi usne.
Znajući da iz nje govori ljuta kivnja što se svi redom oženiše, a on – taki momak, pa ništa, nije se prepirao.
– Di li ti di li ona. Iss… Rastavio, vala, ko nebo od zemlje! – zaključi tresnuvši sliku na stol, nakostrušena poput mačke kad joj očepiš rep.
Unuku biše žao što se našalio. Taman je sritnici do tuđi curetina!
Dovedi svoju, pundak se šali do mile volje! Pa, ja.
Biralo me/FB
