Ko da mu laješ
Skoro će podne.
Baba razvlači pitu postavljajući unuci bezbrojna pitanja o prijatelju kojeg iščekuje .
Te oklen je; je l naše vire, je l čemu… i tako to.
Uzgredno upita za ime.
Kad joj reče kako se zove, tri-četri puta priupita: „A?!“.
Kad je shvatila da ipak nije priglumnula, krstila se pola sata dok je brašno trusilo s prstiju.
– Ludevit?! – u čudu širila ruke. – Pa, kakvo je to ime, bošslobodi, de!? – gledala u nju kao da je rekla konj ili magarac.
– Ljudevit, baba! Normalno, hrvatsko ime. – mirno će unuka.
– Normalno?! Kakono reče?
– Ljudevit.
– Ujmoca i Sina… Ako je to normalno… Ne znan, seko, et! – i dalje se krsti u nevjerici. – Kakono rereče?
– Lju-de-vit. Ljudevit.
– Ujmisusovo, misusovo! – križa se i dalje. – Ne mere isan ni izgovorit. Jezik ti se zapunta. Pa, di baš na tojeg nabasa, jadna ne bila?! Kakono mu biše…?
– Ti, baba, računaš da se svi ljudi na kugli zemaljskoj zovu Ivan, Pilip, Vrano…
– I jesu reć imena! A, ne tojo… Ccc… Mo, kakono…
– Ljudevit.
– A, Gospe moja! Ccc… I ti ga u oči tako zoveš?! – naže se prema njoj kao da je po srijedi nešto strogo povjerljivo .
– Ujmisusovo, baba! – zahihota ona – Ja kako ću ga zvat?
– Ne znan, seko… Kad mu tako rečeš – meni to, izgleda ko da mu laješ, et.
Biralo me /FB
