28. dan: utorak, 15. rujna 2015.
Novi Vinodolski – Senj
– Idite prema gore, kaže moja gazdarica i pokazuje prema nebu. – Tako ćete izbjeći ovu obilaznicu kuda ste došli.
Tako mi je i sinoć pokazivala dok mi je objašnjavala gdje je Konzum.
Pa, dobro, svi bismo mi jednom u nebo, ali ne još.
– U redu, kažem i krenem. Ali nije ona još sa mnom gotova.
– A o čemu Vi razmišljate dok pješačite?
Dobro pitanje, vrlo dobro. Ali 7 je sati ujutro i ja sam još napola u komi, a napola nervozan prije puta. Pokušam ipak odgovoriti, jer sam dobro odgojen čovjek. Dok stojimo na parkiralištu pred kućom, pokušavam se pozdraviti.
Nekako me pusti pa se brzo udaljavam.
Prolazim onom divnom pješačkom zonom gdje sam sinoć večerao i pitam nekoga gospodina kako da stignem na cestu prema Senju.
– Samo ravno i na kraju pješačke zone stići ćete na tu cestu.
Nogostup je širok i dobro održavan. Ovo je zaista lijepo mjesto koje je na mene ostavilo snažan dojam.
Na cesti sam. Jučer je promet u drugom dijelu bio vrlo, vrlo gust pa sam se pripremio na nešto slično. Međutim tek poneki automobil prođe. Što im je? Možda još spavaju.
No sve do Senja promet je znatno rjeđi nego jučer.
Fotografiram. Zgrade, pogled na more, cestu.
I napredujem. Jako dobro. Vjerojatno u strahu da me gazdarica ne bi sustigla.
Vozači me često pozdravljaju trubljenjem i mahanjem rukom. Lijepo je to.
Moj Navigon nije mogao naći hotel Art u Senju pa čak ni Obalu kralja Zvonimira pa sam upisao neku ulicu u blizini. No ne brinem se jer ako se zove Obala, onda je uz more.
Tako je i bilo. Dok prolazim kroz grad, pitam nekog čovjeka i on mi pokaza zgradu udaljenu stotinjak metara. To je taj hotel.
Na recepciji mlada žena na telefonu čudno gleda dok ja ulazim sa svojim kolicima niz stepenice. No čim kažem svoje ime, pojavi joj se osmijeh dobrodošlice.
Daje mi ključ i raspituje se o mome hodočašću. Odakle sam krenuo. Dokle idem. Koliko kilometara prijeđem dnevno. Uobičajena radoznalost. Još mi nosi pivo i čašu do moje sobe, dok ja guram kolica. Otvara mi prozor i pokazuje divan pogled na Senj.
Na recepciji mi je još dala plan grada, označila najbolje restorane i put do tvrđave, koju, kaže, moram posjetiti.
Nakon kratkog odmora izlazim i slijedim upute Navigona, koji je pronašao neku trgovinu elektronikom. Dođem na to mjesto, no ni traga trgovini. Neki dečki sjede na terasi i surfaju na mobitelima. Pitam ih za tu trgovinu i kažu mi da je bila tu, ali je prošle godine zatvorena.
Prošetam malo gradom i idem večerati. Dva mlada konobara sjede na jednoj od onih terasa koju mi je gazdarica preporučila. Pitam mogu li večerati.
– Da, da. Naravno.
Dečko koji me služi vrlo je uljudan. Kasnije mi reče da je radio kao konobar u Švicarskoj. Eto objašnjenja.
Pitam ga kako do tvrđave i on mi pokazuje kuda da krenem, ali ne prije nego što me je počastio šljivovicom.
Penjem se prema tvrđavi. Put je prekriven šljunkom koji mi ulazi u sandale, ali pogled je tako lijep da mi to ne smeta. Što se više penjem, to je pogled sve ljepši. Fotografiram tvrđavu ispred sebe te pogled na grad iza sebe. Ne znam što bih prije, jer je i jedno i drugo divno.
Dolazim do tvrđave. Plaćam ulaznicu i prolazim kroz prostorije: prvi, drugi kat. Krov. Odatle se pruža zaista divan pogled na grad. Fotografija za fotografijom. Sve su slične, a niti jedna ista.
Idem natrag jer sunce već zalazi, a crni gusti oblaci formiraju se iznad mora. Žurim još do pošte i ubacujem razglednice koje sam obećao poslati.
Hotel. Spavanje. Stavljam čepove u uši jer vani čujem glasove. Gledam i vidim dva čovjeka kako pecaju. Cijelu noć. Dižem se nekoliko puta i svaki put pogledam van. I vidim ih kako stoje ili sjede. I čujem ih sve do 6 sati ujutro. Ne znam jesu li nešto upecali, ali su se barem napričali.
Ujutro dolazim na recepciju u 6,45, no dečko mi reče da moram čekati sljedeću smjenu.
Idem na doručak u 7 sati, a onda treba čekati šeficu da dođe. Napokon dolazi dvadeset minuta kasnije. Plaćam i krećem.
29. dan: srijeda, 16. rujna 2015.
Senj – Gornja Klada
Krešo mi je jučer poslao adresu moga prenoćišta, ali me upozorio da ta adresa ništa ne znači jer on to mjesto nije mogao naći na Google karti. E, ako to ne postoji na Google karti, onda to mjesto i ne postoji.
Zovem ga i objašnjava mi kako da dođem tamo: od moga hotela pješačim točno 23,8 km i tu ću naići na autobusnu postaju. Ali ne neku kućicu, nego onaj stup s tablom. Na tom stupu piše: Gornja Klada. E, tu se nalazi kuća i u toj je kući moje prenoćište.
Ali da bude još preciznije, Krešo dodaje: kad s lijeve strane nađeš stijene, s desne more, a ispod cipela asfalt – stigao si na cilj.
Pa s takvim instrukcijama ne mogu promašiti. I eto čuda: moj Navigon zna gdje se nalazi Gornja Klada. Ili misli da zna, kaže Krešo.
Dolazim, nakon dugoga mukotrpnog uspona do te famozne autobusne postaje.
I ugledam kuću s lijeve strane. To je to.
Gazdarica mi nudi piće, što rado prihvaćam. Dogovorimo se za večeru u 17 sati.
Kad sam već pio kavu, dolazi Đuro i njegova supruga s kupanja. I oni su gosti.
Sjednu i popijemo rakiju. Đuro živi u Frankfurtu, a rođen je u Pančevu. Pomaže gazdarici prebacivati neki pijesak. Đuro je faca.
30. dan: četvrtak, 17. rujna 2015.
Gornja Klada – Cesarica
Doručak. Obilan i vrlo ukusan. Domaćica me pita je li bilo dobro i dovoljno.
– Ma, bilo je zaista i jedno i drugo, kažem.
– Molim Vas onda recite Kreši to jer on se jako brinuo hoću li Vas ja dovoljno nahraniti.
Krešo! Krešo!
Sad je sve nizbrdo pa mi dobro ide. Kolica me lagano guraju pa idem možda i brže nego bih trebao. Ali dobro je prevaliti što više kilometara dok je malo svježije.
Zaustavim se u nekoj postaji od kamena. Ne znam je li to autobusna postaja ili nešto drugo. Bilo kako bilo, pruža mi hlad pa ručam. I nastavim nakon dvadesetak minuta.
Sustiže me neki visoki mladić na biciklu i zaustavlja se nekoliko metara ispred mene.
– Govorite li engleski? pita me.
Pridruži nam se i mlada djevojka, također na biciklu. Pa još jedna. On je Poljak, a one Engleskinje. Zajedno su studirali u Engleskoj i, eto, uputili se biciklom do Hrvatske.
Dive se ljepotama Hrvatske i njezinim kvalitetnim cestama. Ovo nema nigdje.
Pozdrav i idemo dalje. Sad je već jako vruće. Žurim da bih skratio muke.
I dolazim u Cesaricu. Ali proći ću ja još nekoliko Cesarica prije nego stignem u onu pravu.
Ipak sam tu. Trebam broj 17a. A vidim broj 8 i na zidu kuće natpis „Sobe“. Međutim, kuća je očito napuštena pa to nije to.
Sljedeće kuće nemaju brojeve. Gledam pored ceste jer Krešo mi je rekao da kad ugledam Toyotu Rav4 ili žuti kombi parkiran ispred kuće, to je to.
I ugledam ispod ceste i jedno i drugo vozilo. Ali kako do njih? Očito se moram malo vratiti jer vidim usku cestu kako se spušta. Dolazim do vozila koja su parkirana ispred kuće s brojem 16. Žaluzine su zatvorene i tu, očito, nema nikoga. Niže su još neke kuće, ali im ja vidim samo krovove.
Zovem domaćina i kažem da sam pored njegovih vozila.
– Eto mene, kaže.
I pojavi se čovjek u kratkim hlačama bez majice.
– Ja sam Ivan, Vaš domaćin.
Silazimo stepenicama do njegove kuće i on mi pokazuje sobu. Zapravo, mali apartman.
– Hoćete popiti pivo?
Najljepša moguća ponuda. Pijemo na terasi i razgovaramo.
Mi smo obojica završili Ugostiteljsku školu u Opatiji. On godinu dana poslije mene. Dakle, školski smo kolege. On je proveo cijeli radni vijek kao konobar u Sloveniji.
Tamo ima kuću, ali ovdje provodi sve više vremena.
– Idem se tuširati, kažem.
– Ma, odite se okupati u moru. Jako je dobro. Svježe je pa će Vas to osvježiti.
– Nemam kupaće, kažem.
– Ma, dat ću Vam ja svoje.
Onda se sjetim da imam crne gaćice koje izdaleka izgledaju kao kupaće.
I odem ja na kupanje. More je zaista divno i svježe. Osvježilo me kao da sam dva sata spavao.
Večeramo kasnije i Ivan mi pokaza put do crkve koja je otvorena. I preporuči kratku šetnju tako da mogu vidjeti Velebit.
Divno mjesto, a Velebit veličanstven!
31. dan: petak, 18. rujna 2015.
Cesarica – Porat
Krećem u 8 sati jer mi Krešo reče da je etapa duga samo 23 km.
Ali ima jedno ali. Turistička zajednica u Karlobagu našla je prenoćište za mene, ali tko zna što je Krešo sve ispričao o meni pa je mlada gospođa rekla da me mora upoznati. Obećao sam Kreši da ću svratiti jer mi je i tako usput.
Pored puta s lijeve strane parkiran auto njemačke registracije. Prozor se otvara i vozač mi dovikuje:
– Möchten Sie ein Burek?
– Ne, hvala. Doručkovao sam prije pola sata.
Čovjek izlazi iz auta i priča mi da je bio u Dubrovniku i da se sad vraća kući u Hamburg. Trebat će mu tjedan dana za to, kaže.
Gleda moja kolica koja ga jako interesiraju. Oduvijek je tako nešto tražio.
Utom stiže i Jan iz sjevernog Frizlanda.
– Holland, kažem.
– Ne, Nizozemska! To je nešto drugo.
– Dobro, ako ti to kažeš.
Jan je putovao biciklom do Teherana i sad se vraća kući.
Rudolf, Nijemac, kaže:
– A mi mislili da smo ćaknuti.
Kažem Rudolfu da ponudi burek Janu, što ovaj rado prihvati.
Idem dalje.
Nakon sedam kilometara dolazim do te Turističke zajednice i mlada, vrlo simpatična žena kaže:
– Vi ste sigurno taj famozni hodočasnik. Evo, zvat ću Bosiljku koja Vas apsolutno mora upoznati. I ovaj mladić također.
I pokaza mi ga kako ulazi s fotoaparatom u ruci.
Idemo pred zgradu na kavu. Mladić i njegov asistent vode portal Lika online i očito žele napisati članak o mome hodočašću. Ivanka zove Bosiljku, koja nam se pridruži.
Pitaju sve i svašta. I ispričam im nekoliko doživljaja s moga hodočašća. Novinar snima.
Krešo mi šalje poruke i kažem mu da sam s Ivankom.
– E, hoćemo fotke.
– E, ne, Krešo. Ako želiš vidjeti Ivanku, dođi.
Šalim se. Iako se Ivanka nećka, fotografiramo se zajedno i nema ništa protiv da ja to objavim na facebooku. Čak dobijem dvije puse. Hrvoje me prati do crkve i fotografira kako prolazim pored nje. Pozdrav i idem dalje.
Zadržao sam se dugo i sad je jako vruće. Moram nadoknaditi ovo vrijeme pa žurim da stignem prije te velike vrućine.
Biciklističko zvonce i mlad ženski glas zove Hello. Opet netko na biciklu. Zelda. Šveđanka od dvadeset tri godine. Krenula je početkom rujna iz Švedske i vozi do Cape Towna – samoga juga Afrike. Spava po dvorištima i vrtovima da uštedi novac. Nije doručkovala pa bere smokve pored puta. Dajem joj čokoladu koju rado prihvaća. Žuri da izbjegne veliku vrućinu.
Voda mi je pri kraju, a i baterija u mobitelu također pa se ne zaustavljam na ručak.
Srušio sam rekord brzine – 5,39 na sat ovih 24 kilometra.
Dolazim u Porat. Instrukcije su bile točne i precizne. Plus one dodatne o kamenju s lijeve, moru s desne strane te asfaltu ispod nogu.
Mladi čovjek stoji ispred neke male kuće i pitam ga za broj 47.
– E, Vi ste moj gost, kaže i uputi se prema lijepoj kući s velikom terasom. On je Ivan.
Očito je to moj Ivan-dan.
Na ulazu gospođa s velikim osmijehom, a i gospodin nam se ubrzo pridruži. To su Ivanovi roditelji.
– Hoćete pivo? pita Ivan. Ovi Hrvati u dušu ti gledaju.
Sjednemo i ja popijem dva piva. Pokazuje mi sobu. Apartman. Vrlo lijepo i uredno.
Tuš, pranje rublja i kratko spavanje. Izlazim iz kuće i prošetam. Fotografiram ovu divnu uvalu. Kao iz snova je.
Opet sjednemo i pričamo. Gospođa mi priča o svom Ivanu, koji je završio pravo, a onda upisao političke znanosti i sada treba položiti poslijediplomski. A ovdje radi s roditeljima i putem interneta dovlači turiste. Imaju pet apartmana i sada su četiri zauzeta. Posao, očito, ide dobro.
Gospođa mi nudi večeru iako sam ručao s njima i nisam gladan.
– Ma, daj, pojedite malo ribe, to Vam nije teško.
Navikao slušati žene, poslušam.
Dogovaram s njom vrijeme doručka i ponudim da joj platim večeras jer ujutro će mi se žuriti.
– Ne, Slavko, mi smo se dogovorili da Vi ne trebate ništa platiti.
Ivan me čak pokuša nagovoriti da ostanem još jedan dan jer sutra će peći jarca i cijelo će selo sudjelovati.
Onda nam Ivan svira na gitari dok more lagano udara u obalu udaljenu tek nekoliko metara. A mjesec zalazi iza velike hridine.
Idem spavati, no dojmovi su vrlo snažni pa, evo, moram ih staviti na papir. Ili bolje rečeno, na iPad.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević /Privatni album
