Na teveu neka emisija o bivšem vaktu i zemanu.
Čovik, Dalmatinac, priča kako mu je mater, negdi poslije Prvog svjetskog rata, rodila dvadeset i jedno dite.
Padoh sa stolice.
A…?
Dvajesjedno?!
Jesam li dobro čula, Gospe moja!?
Ponovi on još par puta. Je, dvajesjedno, Iruda ti živa!
Pa, kako te je, reko’, doteklo, ženo, Bog s tebom!
Čak se i baba čudi, premda se i u njeno vrime rađalo i umiralo nemilice….”sve prez dotura i prez bolnica.”
Ojme meni, zamislit ne mogu, govorim užasnuta.
Jašta ti mislìš… Tako je bilo. Nema se dotura, ni ičega, pa tolika dica pomrše…
Znam iz priča, ali se svaki put iznova naježurim od glave do pete.
Dvajesjedno dite, eeeej…nako, kod kuće… Točnije, di te zapa’ne…na njivi, u drvim, kod ovaca….
“Kaķav te dotur, moj sinko!”
Ojme, ojmeeee….!
Danas se rodi jedno, u bolnici, uz stručnu pomoć, pa se cili život spominje kao “ajme majko trenutak”, a vamo, dvajesjedno…prez dotura…!😱
Živa ti jada!
Rađaj, sa’ranjuj, rađaj, sa’ranjuj, ko kakvi automati…
A, one, sritnice…i kad već sve drugo pozaboravljaju, u dubokoj svojoj starosti, pamte svoju pomrlu dičicu, ko da je jučer bilo…
I boli ji, ko da je jučer bilo…😢
Sritne sritnice, velo ti ji život namuči!
I priča još taj čovik (što mu je mater rodila dvajesjedno dite), kako je čeko kući dok se brat vrati i’škole, pa da obuče njegove gaće i iđe se igrati.
Tako su se redali njizi dvojica, za jedne jedine gaće (‘lače)😢
A, sirita im mater, veli, prala po selu tuđu robu i svakako se “pribacivala” da ji nekako od’rani.
“A, et…više od pola ji pomrlo; pešest nas, eto, priživilo..”
Majko Božja!, šapćem zgranuta.
Nosit i rodit dvajesjedno dite, a onda sahraniti više od pola…pa, ostale ‘ranit i gojit u tak’oj neimašćini…
Bože Svevišnji!
A, opet…
Njojzi je, veli taj čovik, bilo lakše odgajat njizi toliko, nego danas jedno jedino.
Taki zubat vakat izašo, moj sinko!
Jašta ti misliš…
Da ustanu iz greba, ala bi se, sritne, zadevetile.
Biralo me/Tomislavcity
Foto: Hrvatski krški pašnjaci
