Bez njuva i šnjuva
Od kad su krenuli toplinski valovi, ništa ne kuvam budući sam, već na sabajle, skuvana i raskuvana ko gra od priključer .
I danima uzalud oblazim trgovine u potrazi za paradajzom ipriljuba nalik na paradajz i slaninom ipriljuba nalik na slaninu.
Ne tražim, dakako, ideal iz ditinjstva – onaj paradajz koji bi Ercegovci gonjali skoro svakodnevno prodajući ponekad i za žito, na neizmjernu radost nas drčajine koji smo žito smatrali običnom bezvezarijom koje ima na pretek, a paradajz božanskom hranom, koje se nismo mogli nadobrovoljiti, i uz kojeg nam je čak i omražena nam slanina – bilka, sladila u ustima.
Pa kad čuješ glazbu za uši: „Paradajza! Paprike! – nastali bi taki zorovi i panično dozivanje matere, kao da se približava kakva golema katastrofa ili već nešto na šta treba mumentalno reagirati.
Iz naše ondašnje, dičije perspektive tako je i bilo.
Bilo bi, naime, više od katastrofe da nam kamion s paradajzom, ne daj Bože, utekne.
Ne bi to sebi oprostili ni do sudnjeg dana.
Najskoli ako se prodavao za žito, što smo držali ravnim davanju za džabe.
I prašiš s praznim, midenim sićićom što te noge nose, a kad se vraćaš s punim, pripunim, vučeš nogu za nogom, jer, bir okreneš leđa, već je prvi u ustima.
Zagrizeš ga nako ko jabuku, a on pukne na dvi-tri strane pa, iz njega šprica po licu, po robi, po cesti…
I zastajkuješ kako bi smanđo još po koji dok ne baneš na vrata glumeći nedužnost i dok te mater, po običaju, ne ukori da te lopov “jopet privario i da ti manje nego što toka. Čudo manje. Pogrda škuturska!”
Nismo bili načistu računa li mater s našom slatkoranošću i može li joj kako prociniti šćetu. Tek znalo se da, ko god od drčine bio, smazat će bar po kile. I svi smo se otimali da to budemo baš mi. Zuvar je lovnut po dikoji više, nu.
A kako je sladio u ustima, Bože dragi!
Mesečini, da nam se pušćalo da se nadobrovoljimo koliko nas volja, da bi od šuba smazali cili sićić. Ma, šta sićić… I sić, vala.
Toliko smo ti, drugo, bili željni te božanske delicije.
I dan danas volim paradajz, ma, na žalost, ne samo da ne liči na onaj iz ditinjstva, nego ne liči uopće ni na paradajz, baš kao što ni slanina (današnji špek), ne liči ni na šta, a kamo li na slaninu.
E grdne rane!
Kad se samo sitim koliko smo mrzili tu “slaninetinu”…
Valjda nas Bog pokaro za takvo svetogrđe.
I ne bih se bunila, jer danas bih – gle čuda! – dala sva blaga u zamjenu za onu slaninu. Pravu, seljačku slaninu, kojoj ovo tvrdo, plastificirano, preskupo smeće, što su mu svetogrdno nadili u njezino ime, nije ni nanilo.
Ni nanilo, majčin sine!
Zavidim svima koji još uvik na selu drže svoje gudine, kao i svima koji idu paradajz ipriljuba nalik onom prijašnjem. Smatram ih ve-elikim, velikim sritnicima, za razliku od nas jadnih i bidnih, zalutalih u svit bez okusa i mirisa; bez njuva i šnjuva.
‘Kraljevstvo za slaninu ko Bog zapovida’ zajedno s kraljem!
