Bulina greda
(II dio)
Andrija je živio na kraju sela s neputa, kojih dvadesetak kilometara od kasabe. Jednom davno, još kao djevojčica, Ajša je, s ocem, prošla tim putem kojeg se više nije sjećala. Sa sobom je povela odanu joj sobaricu iz čijih očiju je čitala neskriveni užas koji ju nijemo preklinjaše da se vrate dok je još zemana i da u sebi preklinje Allaha da njenoj gospodarici prosvijetli pamet. No, gospodarica se odlučila staviti sve na kocku da bi spasila bratovu glavu.
Nije rekla ni majci, ni ikome drugome. „Allah je velik! Allah je milostiv!“ – usrdno ponavljala na njene i svoje strahove, odlučno gazeći preko beskrajnih, krških vrtača, nerijetko preskačući suhozide poput hitre koze.
I Allah je davao snagu – sve dok nije stigla na odredište od čega se kanda i on prestrašio.
Ni živa, ni mrtva, zazvala ga još jedanput, a onda suhoga grla, drhtavom rukom pokucala na drvena vrata trošne kućice pod tamnim, slamnatim krovom. Strah koji joj bubnjao u srcu, očima i ušima, ni sam Allah ne mogaše utišati. Strah zbog kojeg se već pokajala sa svoje ludosti.
Iz kuće se čula dječja graja i jedna se kuštrava glavica pomoli na pragu i odmah nestade glasno vičući: „Majko! Majko!“
Za koji tren se pojavi punačka žena brišući s ruku ostatke tijesta povelikom kuhinjskom krpom. Začuđenim izrazom lica, umjesto riječi, pitala tko su, zašto su, što žele… sve u jednom jedinom iznenađenom pogledu.
– Mi smo… ja sam… – zamuckivaše unezvijerena Ajša koja je u sebi tisuću puta ponovila ovaj strašni trenutak i riječi koje će izreći. Sada joj zapele u grlu i misli i riječi, pa ni makac.
– Vi ste sigurno Andrijina majka? – protisnu napokon strahujući da će se svakoga trenutka srušiti bez duše.
Kimanjem glave, jednako začuđena žena, potvrdi rečenu pretpostavku.
– Moram s njime razgovarati! – šapnu. – Nasamo! – doda jedva čujno.
– A, zašto? – sumnjičavo će majka koja ih podozrivo odmjeravaše od glave do pete.
– Samo njemu u oči mogu reći. Molim vas! – reče preklinjućim glasom i sklopivši neobično nježne, bijele ruke, što je u majci probudilo još veće nepovjerenje, pa i nelagodu nalik na strah.
I dok molba još bijaše na čekanju, na vratima se ukaza spomenuti sin.
– Ko to ljuti moju mater? – nasmija se širokim osmijehom, radoznalo gledajući neobične djevojke. Ajšu više nisu slušala koljena i ona se zanjiha kao da će pasti, te ju brižna sobarica poduprije objema rukama.
Nemalo začuđen priskoči i Andrija. Nijemo je zurio u to mrtvački blijedo, neobično lijepo lice na kome se žarile kao smaragd zelene, ponešto zamućene, oči.
„Vode!“ – viknu on pomažući djevojci da uđe.
Najednom se oko nje stvorilo stotine glava i glavica što se otimahu za bolju poziciju za gledanje ili joj se barem tako učinilo.
Voda ju malo okrijepila i ona smjerno ponovi molbu za razgovorom u četiri oka, na što Andrija rastjera sve radoznale glave i glavice što su ih okružile poput osica.
Ona glavom dade znak sobarici i ona se udalji.
– Tko si? I što mogu učiniti za te? – raširi on ruke kad se vrata zatvoriše.
Na licu mu se čitalo iznenađenje i neskrivena blagonaklonost prema toj lijepoj, poput trske krhkoj djevojci što stajaše pred njim oborena pogleda. Bila je obučena obično kao i sve djevojke, ali ničim drugim nije nalikovala na njih.
Bijele, glatke puti, sitne građe, nježnih, uskih prstića i tih magnetičnih zelenih očiju ispod spuštenih vjeđa od kojih mu se gotovo zavrtjelo u glavi.
Na postavljeno pitanje, ona mu se baci pred noge i obujmi ih objema rukama, šapćući kroz suze:
– Milost! Molim milost za brata… – Hajim agu!
Da je pred njom bila žena, vjerojatno bi u prepasti ciknula i prekrstila se. A, onda bi panično viknula muža, sina… koga već, da svjedoče čudu neviđenu.
Koraknuvši jedan korak natrag, Andrija se ukočio stojeći tako poput drvenog kipa pred kojim se nevolja prostrla u pobožnoj molitvi. Gledao je u to zgrčeno tijelo koje se, s glavom u majušnim dlanovima, treslo od ridanja.
– Milost za Hajim-agu…?! – podiže se oštri glas.
Do maločas nasmijano lice, najednom se smrači kao nebo pred jaku oluju. Na spomen agina imena, krv mu jurnu u obraze i oči u kojima trenutno utrnu sjaj.
Dodatno prestrašena od tog glasa, Ajša je ridala sve jače dok joj je marama kliznula s glave otkrivajući bujnu, crnu kosu, savijenu u raskošnu punđu. Nije se usudila podići glave, te je kroz jecanje preklinjala da se smiluje ‘u ime Boga, i njegova i njena’.
– U ime Boga! – sijevnu on nastojeći da stiša glas. – U ime kojeg se to Boga obeščašćuje djevojka? Kojega?! Ha?
– On je budala! Budala je i ja to znam! Allah će mu suditi! Ali, kao sestra koja pored njega nema nikoga drugoga, molim za milost! Bog traži da budemo milostivi.
– Je li, bora ti!? A, je li Allah tražio da tvoj aga upropasti čast poštene divojke?
– Šejtan navodi ljude na zlo, a Bog traži milosrđe. Molim te u ime Boga tvoga i moga, učini mi to milosrđe… meni i bolesnoj mi majci! Zaklinjem te Bogom velikim!
Podigla je k njemu oči što od suza blistahu poput smaragdnih kuglica u kristalnoj čaši.
Učini mu se da se tlo zaljuljalo pod nogama. Onako izbezumljena djevojka nije ni primijetila da je kopča popustila pod težinom crne, kovrčave kose što se kaotično rasula po ramenima i padala po grčevito sklopljenim rukama.
Osjećaj bijesa miješao se s divljenjem spram ove nikad viđene ženske ljepote što ju tjelesna krhkost i očajničke suze dodatno naglašavahu zbog čega se sam pred sobom učinio grešnim.
Ta, ne bi li ju trebao svojski izgrditi i otjerati kao psa? – negdje u primozgu rovalo pitanje na koje ne bi znao odgovoriti.
Životan i stasit poput visokog jablana osjećao je neku djetinju nelagodu zbog te bule što, poradi brata zulumčara, uplakana kleči pred njim poput Marije Magdalene, ne miješajući svetog krsta. Čime je taj gad zaslužio ovakvu odanost? – pitao se ne znajući što mu je činiti.
– Ako išta mogu učiniti… ili na bilo koji način pomoći, samo recite… – zdvajala ona dalje lomeći ruke – ali Boga radi, ne činite zla!
– Može li mi Allah vratiti sestri oteto poštenje? – obrecnu se on gušeći se od gnjeva na agu koji je u njemu danomice narastao. Makar je ona svjesno koristila neutralnu riječ Bog, on ga je namjerno nazivao Allahom, kako bi podcrtao o čijem se Bogu radi.
– Bog će suditi po djelima. I njemu i tebi i meni… Milosrđe prema onima koji ga sami pokažu. Tako stoji u našem Kur’anu, a i u vašoj svetoj knjizi. U ime tvog Boga te molim za milost! U ime Boga milostivoga! Majka bi umrla od tuge, a ja bih ostala sama na svijetu. Budi milostiv, Boga radi!
Andriji se grlo steglo pred tolikim zaklinjanjem, tolikom vjerom i tolikim ponižavanjem zarad jednog tako niskog i nedostojnog čovjeka, pa bio i brat. Dirnula ga ta uplakana krasota što, poradi njega, kleči pred seljačkim nogama ne mareći za gospodsko dostojanstvo.
– Zakletva se ne može poništavati! – odbrusi joj suho glumeći ravnodušnost.
– Može! – poviče ona, malo se pridižući. – I mora, u ime Boga milostivoga! Osveta nije od njega. Sigurno nije!
– A, obeščastiti nekoga je? – on će tek da nešto odgovori.
– Nije! Zato i molim milost! Da nije grijeh, zar bih ikoga ovako preklinjala? Znam, uvrijeđen ti je ponos i to boli, ali Bog nam neće suditi po ponosu, nego po našim djelima i milosrđu.
Sjedila je na petama i više nije plakala. Samo su vlažne oči i rasuta kosa bile svjedokom uragana koji je netom protutnjao njenom dušom. Uragana koji je svojom silinom i njega zahvatio, ma koliko se trudio ostati priseban i naoko neokrznut tom olujom.
– Kako bi se aga ponio da se njemu dogodilo što i meni? Da sam ja na njegovu mjestu, a on na mome ? – upita s dozom nelagode.
Poniknula je glavom i jedva čujno izustila:
– Ne znam. Govorim u svoje ime. Molim u svoje ime i ne mogu odgovarati na takva pitanja. Nisam ga došla opravdavati, nego u svoje ime tražiti oprost i milost. U ime Boga. To je sve.
Toliko je puta spomenula ime božje da je na trenutak osjetio nelagodu, znajući da njegov i njen Bog nisu bili isti bogovi. Barem se tako vjerovalo i tako živjelo. A, ipak, sve što je govorila bijaše točno onako kako to nalaže kršćanska vjera, te nije na to imao nikakav protuargument. Milosrđe je dijametralno suprotno osveti, znao je i sam, pa ipak…
– Zakletva nije stvar s kojom se cjenka. – ustrajavaše na starozavjetnom narativu „oko za oko“.
– Je li veći grijeh prekršiti vlastitu zakletvu ili Božju zapovijed? – odgovori ona prvi put ga pogledavši ravno u oči.
Stresao se od tog pogleda lišenog težnje za biti u pravu, ali toliko uvjerenog u ono što govori da ništa nije odgovorio.
Tada se pred vratima začula larma. Jedan od aginih slugu silom je želio do gospe Ajše – kako se izrazio. Mora joj – veli – prenijeti hitnu poruku. „Glava je u pitanju!“
Čuvši svoje ime i prepoznavši glas bratova sluge koji joj bijaše naklonjen, izjuri ona ko bez duše da čuje o čemu se radi.
„Gospodar se zakleo da će vas vlastitim rukama ubiti!“ – govorio je panično, plačljivim, zaklinjućim glasom. – Ne vraćajte se kući ako Boga znate! Kunem se Allahom, sigurno će to i učiniti!
(nastavlja se)
