Bir je to crljeno – goni
Bilo je to godine osamnaeste
Igramo mi protiv super favorizirane Argentine na čelu s legendarnim Bati-gol (Batistutom).
Organizirale nas dvitri zajedničko gledanje uz mezu i grickalice.
Navijamo luđački kako to samo Hrvati(ce) znaju.
Vika, cika, dreka, smij i suze – sve uđuture.
Ludi Bati-gol ne izlazi iz našeg šesnaesterca.
Diže nam živce i dere glasnice, najskoli jedne prijateljice kojoj je, za razliku od mene, više do smijurije, nego do utakmice.
Kad je po stoti put đadriji Batistuta došao u naš kazneni prostor, ciči ona svojim visokim “C” na samoj granici pucanja bubnjića:
“Daj, neka sudac da crveni karton ovom idiotu što toliko jurtiše na naš gol!
Tako sam, eto, od sve svoje muke, vikala i ja za ove crljene Furije, Bože mi oprosti!
“Sviraj penal! Ovi prikoviše nadiru u naš kazneni! Kazni ji sudac! Crveni karton!” I sve tako da mi bude zera lašnje.
Ma, bir je to crljeno – goni!
Kokad ćemo se žalit UEFI što non stop nako sumanuto jurtišu na naš gol.
Nek in dadnu crljeni karton, jedanaesterac ili ji barem pošpricaju neščim… šta ti ja znam sučim (za muve, mrave, buve… tako nešto)
Pa, ja!
Uzgred: tada smo – u Francuskoj – osvojili broncu zlatnoga sjaja pa ćemo i sada okobogda 
Pa, ja.
Pa, ja.
