Za razliku od babe koja je odrastala bez ikakvog dodira s bajkama i inim pričama za dicu, unuka je “gutala” toliko crtića da je ponešto, oš-neš, ušlo i babi u uho.
Na spomen “Male Sirene”, pokaza ona, za jednu hercegovačku babu imunu na “ižinjavanja i iskonice”, prilično začuđujuće znanje.
– Misliš na nu što no je nazor tila bit isan, a? – upita kao pravi znalac.
Dite kimnu potvrdno premda i nije razumilo baš svaku rič.
Računa, dočim baba nije odgovorila uobičajenim “jok”, znači da zna – logično.
– Što se, ko tamađoja, bila zaljubila u niku budaletinu? – nastavi u istom znalačkon tonu – On čovik, a ona riba… Ccc… – raširi ruke u znak čuđenja. Točnije ruganja.
– Ni-i-j-ee…! – ciknu mala ljutito – To je, to je… Ona je Mala Sile-ena!
– Ja, počem. Svirena. – Ko tobož, napo riba, napo isan.
– Sile-e-na! – ponovno ispravi.
– Pa, to i kažen. Svirena. Što svira i piva. Je l tako?
– A, ona je, baba… ona je, je… – zabrza malecka po običaju, imajući u glavi daleko više no što je znala pretočiti u riči.
– Mo, ja… – priteče baba u pomoć – Sprtila se sritnica kod nike vile, višćice, šta li… da je tobož pritvori u čeljade. Mhm… Al, štaš ti ka se spandžaš s budaletnom, moj sinko, džabe ti sve… – poučno će baba vrteći glavom.
– Ha…?
– Mo, bona, bir se sritna sritnica spandžala s tom pogrdom, počela pogrda lokat, bančevat, kartat… A, nju udri bit… na čistu miru.
– Ko?! – začudi se unuka ne znajući da se “pogrdom” ne označava isključivo ženski rod.
– Pa, toji momak, bona. Čovičina, šta li već biše. Prisilo joj bit isanom, vala, pa se tide vratit na staro. Ali, jok! Ne mere… Mogla se jedino pritvorit u morsku pinju, ni u šta drugo.
– Ha? – zinuše mala usta.
– Pinja. Znaš šta je pinja..? Ono ka se more pinji, pa bidnu velki valovi, znaš…
– Aha. – potvrdi sićajući se prizora iz crtića.
– Tude ti se ona malo nećkala; bi – ne bi, bi – ne bi… Najpotlin veli da oće. Samo da ne ostane čeljade. Eto ti. Dokundučilo joj, vala, dirinčit za pogrdu. I da je degeneči ki kravu u kupusu.
– A, zasto ona, baba, nije… Zasto nije pobignila?
– A, koj ti znat. Taka priča. A, ni ti je, bona, lako ni bižat udatoj ženi. – pojasni nakon kratke stanke – Ko bi je tijo, de?
Trenutak su šutile.
– Ha, barem joj niko neće zapovidat. Zuvar i to. Pa, ja. – slegnu baba ramenima zadovoljna što je priču sritno privela kraju , pa se odmah maši za “činaše”.
Malecka nije razumila objašnjenje, ali je po ozbiljnom tonu razabrala da bižanje nije dolazilo u obzir, pa nije inzistirala.
Negdi u dubini srca biše razočarana što baba nije smislila kakav lipši kraj od onog iz crtića.
Kako se činilo, baba i sama već bijaše gadno indoktrinirana duhom crtića, a da to nije ni primjetila.
Pa, ko da Mala Sirena, barem kod babe, nije mogla ostat čeljadetom, a da ipak niko u nju ne kreće i niko je ne pcuje, pa nek se Andersen duri ne znam ti ja koliko.
Sve bi to unučica bila istresla prid babu samo da je bar ipriljuba umila s ričima.
Biralo me/Tomislavcity