Hrvatsko proljeće bilo je nacionalno-politički pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici zvali su ga MASPOK (masovni pokret).
Proljećari su se borili protiv jugounitarizma s kojim su ukorak išle i težnje za reformom kako gospodarskoga, tako kulturnog i političkog života.
Piše: Božo Drmić
Hrvatsko proljeće je u užem smislu trajalo od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.
Hrvatska je gušenjem Hrvatskoga proljeća zamalo utonula u dvadesetogodišnji mrak i šutnju, ali je ipak 1980-ih došlo do liberalizacije komunističke vlasti, šutnja je prekinuta novim demokratskim pokretom koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.
U širem kontekstu, Hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. Na kojem se SK obračunao s Aleksandrom Rankovićem, drugim čovjekom u državi odmah iza Tita.
Ranković je bio šef policije i UDBE, smijenjen je s još dvojicom suradnika, a jedan od njih bio je Selim Numić iz Duvna i drugi Svetislav Stefanović. Navodno, smijenjeni su jer su pripremali državni udar – planirali su skinuti Tita s čela države i time stvoriti pretpostavke za provođenje velikosrpske politike.
Padom Rankovića i njegove politike dolazi do liberalizacije režima – otvaraju se granice pa je svako tko je želio poći vani mogao dobiti pasoš-putovnicu, dok su do tada putovnice dobivali samo odani i povjerljivi.
Nositelji hrvatskog proljeća bila je Matica hrvatska i studenti, a istaknuti protagonisti političari su: Savka Dapčević Kučar, Miko Špiljak, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija, od intelektualaca Vlado Gotovac i Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su kao i brojni drugi nakon sloma Hrvatskog proljeća osuđeni zatvorskim kaznama.
Isto tako treba reći da su korijeni Hrvatskog proljeća nastali odmah poslije Drugog svjetskog rata, točnije 1949. kada je ubijen Andrija Hebrang. Dakle, ti korijeni postaju još vidljiviji i jači donošenjem Privredne reforma 1965 godine, samo godinu prije početaka Hrvatskog proljeća 1966 godine. Zatim 1967. godine Hrvatski jezikoslovci i intelektualci objavili su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika koje je uslijedilo nakon Novosadskog jezičnog dogovora iz 1964. godine.
Matica hrvatska svoj program na terenu provodila je preko svojih odbora i podružnica. Tako je osnovan i Duvanjski općinski odbor Matice hrvatske koji je na terenu radio preko svojih povjerenika tražeći nove članove i simpatizere.
Duvanjski odbor Matice imao je 11 članova, a činili su ga pretežno intelektualci-profesori, nastavnici, doktori, pravnici i novinari. Mnoge sam osobno poznavao i s nekima bio i prijatelj. S Brankom Pašalićem služio sam vojsku, a Dragu Juriča upoznao sam u srednjoj školi. Nažalost oba su pokojna; Drago Jurič, iznenada je umro 1971. kada mu je pozlilo, hitno je prevezen u bolnicu Mostar i nije bilo spasa. Priče s kružile da je otrovan hranom i pićem što ne mogu potvrditi, a Branko Pašalić, poslije sloma Hrvatskog proljeća, skrasio se na otoku Visu i umro dosta mlad u 45-toj godini života.
Odbor Matice hrvatske činili su: Drago Jurič sudac, Kažimir Vučemil službenik u općinskom sudu, prof. Bruno Zorić iz Zadra, Božo Spaić iz Trebinja, Jurica Pašalić nastavnik, Branko Pašalić nastavnik, prof. Ivan Topić iz Širokog Brijega, novinar Ante Ivanković, prof. Jakov Ivančić, prof. Jure Perić i Dr. Milan Milas iz Imotskog.
Prema tome, definitivno kao suvremenik i sudionik svih ovih događanja vezanih za povijest Hrvatskog proljeća rekao bih slijedeće: „Bilo je izuzetno teško, ali s puno optimizma i nade vjerovalo se da će Hrvatska napokon ostvariti svoj puni identitet, ali nažalost to se nije dogodilo (1971.) nego se samo odgodilo do (1991.) godine, kada je voljom hrvatskog naroda stvorena Nezavisna Hrvatska Država“.
