Ako mene pitaš: Znakovi vremena

Neki u tome vide znakove vremena o kojima čitamo u evanđelju o posljednjim vremenima.

Kršne žene kršnog mi zavičaja nikada se nisu osjećale neravnopravne, te nisu imale potrebu istu tražiti.

One su, naime, silom prilika, nekoć radile sve muške poslove, te bile “i pater i mater familias”. Na njima je bila kuća, stoka, zemlja, djeca… i nikad im nije palo na pamet da rogobore u ime nekih “ženskih prava”.

Doduše, žalile bi se katkad na teret, na “zvizdan”, na sušu… ali nikada na muževe.

Naprotiv.

Kad bi, jednom-dvaput godišnje, došao na “urlap”, držale bi ga kao kap vode na dlanu.

“Profinjeni nos” današnjeg novo-normalnog duha svijeta okarakterizirao bi to pokazateljem tipičnog ropskog ponašanja u izrazito patrijarhalnoj, ruralnoj sredini.

Možebit.

Ipak… veliko je pitanje, jesu li današnje žene, pored svih dobivenih ženskih prava, išta zadovoljnije, sretnije, spokojnije… od tih “ropkinja”.

“Po plodovima će te ih prepoznati”, kaže evanđelje.

Ne ulazeći u filozofiranje o definiciji sreće, dovoljno se osvrnuti na par ključnih elemenata: brak, djeca, obiteljski odnosi.

Jesu li današnji brakovi skladniji i sretniji?

Odgajaju li se u njima kvalitetniji ljudi?

Poštuje li se obitelj više nego prije?

Mogli bi smo tako nizati pitanja, no i ova tri su sasvim dovoljna ukoliko je, na sva tri, odgovor niječan, kao što jest.

S druge strane, ravnopravnost je nešto što civiliziran čovjek podrazumijeva.

Problem nastaje kada se nedopustivo pobrkaju termini u svome temeljnom značenju, te se umjesto poštovanja ljudskog dostojanstva, kojem je subjekt osoba (kako muška, tako i ženska), a ne spol ili rod, nameće nešto tome suprotno.

Najčešće se događa da se, dajući nekome neka prava, istovremeno, upravo time, perfidno oduzima ili umanjuje ljudsko dostojanstvo.

Tako se, u ime tobožnje ravnopravnosti, unižava, vrijeđa ili potire temeljno dostojanstvo iz kojeg izviru sva ljudska prava.

Zabluda koja će skupo koštati (i već košta) ljudski rod.

Iz nje niče “pravo na pobačaj”, “pravo na eutanaziju”, “pravo na svojevoljni odabir i promjenu roda i spola” (ni manje, ni više nego već u predškolskoj dobi), i ostala protuprirodna “prava” kulture smrti kojoj svjedočimo na bezbroj načina, a istovremeno se oduzimaju Bogom dana prava, poput prava na dostojanstvo i nepovredivost slobode.

Jednima se, dakle, daje svetogrdno “pravo” ubiti, drugima se ne daje pravo živjeti.

Jednima se daje protuprirodno “pravo” promjene spola na račun poreznih obveznika, a poreznim obveznicima se ne daje pravo čak ni dvojiti o tom tobožnjem “pravu”.

Ustavom se štiti “pravo” na lišavanje života, a ustrajavanje oko prava na život drži se profašističkom zadrtošću i znakom primitivizma.

U istom se duhu dodjeljuju nagrade osobi koja lišava života svoje nerođeno dijete, prikazujući taj morbidni i svetogrdni čin kao herojstvo.

Pa, ako su to, uistinu, dobri plodovi, onda je nužno, pod hitno, mijenjati definiciju dobra, definiciju prava, definiciju dostojanstva i prije svega, definiciju života, čovjeka i Boga.

Bez toga – sve je tek puka farsa. Stoga nisam ni za kakve ideološki motivirane “protuofenzive” u vidu “hetero parade ponosa”, kakva se navodno predlaže, budući je i to na istom, pogrešnom tragu poimanja ljudskog dostojanstva koje se ne može uspostaviti, niti pogaziti nikakvom bukom i paradama po ulicama.

Što čovjeku nije darovano od čovjeka, ne može mu se uskratiti, još manje dati.