Da vas pitam… – obrati mi se pogurena, postarija žena s ogromnom, praznom torbom na kotače – ima li tu u blizini taj dućan gdje je sve pojeftinilo?
Nisam baš shvatila pitanje, pa mi nemušto tumači kako traži to što su rekli na TV-u – da ima to di je pojeftinilo.
Shvatih da nije baš shvatila ovu predizbornu prašinu koju su vladajući počeli svakodnevno dizati s tim tobožnjim pojeftinjenjima, zaleđenjima, i Bog te pitaj što sve ne obećaše građanima nakon što su im još od uvođenja eura, pa i prije, podigli cijene toliko puta sve dok kilogram šećera nije s tri kune došao na cijelih dvanaest. I tako sve.
A, Vlada, crn joj obraz, trubi o velikom padu cijena od kojeg će nam se zanesvistat – na dlaku isto kao i Vučić koji je nedavno s ministrima organizirao jedenja jeftinog parizera uživo. Morao čovik, nu! Zloguki jezici se rugali kako se toga parizera (kojem je, isto kao i naši, skresao cijenu za par centi) ni najgladnija paščad ne želi liznuti. Pa, zato.
I onda narod, poput ove sirote bakice što je nadobudno krenula s ogromnim kolicima u potragu za tim blagom neviđenim, a nije baš najbolje razumila di budu te trgovine di skoro dile džabe, pa kunja uokolo neće li slučajno na koju ovarisat.
Ne znam za paščad, ma, vidiš po njoj da sritnica ne bi imala ništa protiv da joj netko tu toliko ismijavanu rolu parizera stavi pod bor za Božić. Kao da je jedina…
Srića pa je naš premijer nako beskrvan, pa siroma alergičan na jeftini parizer. Kokad bi sritna baba, poradi parizera, tegarila i dida.
I što joj reći kad te onako zaustavi i pita za tu jeftinu hranu? Rada bi joj ispričati šta me biralo, ma ne bi mi virovala, et.
Nemam ti običaj zavirivati u račun osim kad mi se učini da nešto ne štima. A, tada se učinilo, pa brzinski prelazim pogledom niz račun zaustavljajući se samo na sumnjivo velikim ciframa.
Kad tamo…
Na najvećoj među svima slovkam onako bez oćala: toalet papir – troslojni.
Što mi svist nije zašla!
– Trideset i šest kuna WC papir…! – zivam u ni račun – Ama, nemoguće, Iruda ti živa i mrtva!
Najposlin shvatim da san umisto oni najjeptiniji zabunom jamila oni najskuplji – toji za fine guice. A, skup ko suvo zlato.
– O troćaćin te troslojni troćaća…! – čupam kose – Ne bi, vala, da će mi pozlatit guicu, da prostite! Mo – Reko – vidin odman da nešto nije ko Bog zapovida.
I negdi u primozgu čujem Franceka kako najavljuje svitlu budućnost u zemlji obilja i blagostanja. I opet spominjem troćaću troslojnom i dvoslojnom i onomu ko mu je pritatario noliku cinu.
E – reko – moj Francek! Hrvatska ti je toliko procvala da briše guicu suvin zlatom. Ma, sve ga isanu ža baciti u školjku, eto ti.
