“Nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” (Post 22, 12)
Čitajući, onomad, po prvi put Bibliju od korica do korica, uznemirila me priča o čudnoj žrtvi koju je Bog zatražio od Abrahama – da žrtvuje Izaka – “sina svoga, svoga jedinca koga ljubiš”, kako stoji u Knjizi Postanka 22,2.
Da Bog traži nešto tako okrutno… prenerazih se.
Istinabog, na kraju završi dobro – Izak je spašen, a Abraham pošteđen strašnog čina nad sinom jedincem. Pa ipak, ostane gorak okus zbog zahtjeva koji bijaše izrečen.
Poslušan Bogu, Abraham, naime, već bijaše podigao ruku da to učini, kako mu je Jahve naložio.
Od same pomisli na to gnuša se duša. I tko može shvatiti takvoga Boga bez uvida u cjelinu priče koja se dovršava u Novom Zavjetu?
Starozavjetna priča o žrtvovanju Izaka najava je stvarne, novozavjetne priče što se ima zbiti “u punini vremena” kada će jedan drugi Otac učiniti ono čega Abraham bijaše pošteđen: uistinu će žrtvovati jedinorođenog Sina – Isusa.
Ovaj put Otac nije čovjek, nego Bog, a Sin, za koga se, za razliku od Izaka, nije našao neki ovan da posluži kao zamjenska žrtva, Sin Božji, Isus Krist.
Prema Knjizi Postanka, Abraham Bogu nije uskratio sina, te mu se Bog zakle na vječnu vjernost.
Praotac svih naroda, svojom nam je vjernošću, izmolio “Jaganjca Božjega koji oduzima, grijehe svijeta” – novozavjetnog Izaka – Krista.
Nitko od ljudi nije kadar uzeti na se grijehe svijeta do li Sin Božji.
Praroditeljski neposluh prema Bogu, ne može poravnati grešnik, nego Pravednik. Otajstvo je to koje nadilazi svemir, a nije se zbilo zbog anđela nebeskih, nego zbog nas, grešnika.
