Odvajkada naše babe nose šudare.
Nekoć su ih nosile i ostale žene, pa čak i divojke.
Doduše ne one debele, crne, nego lagane, svilene marame, lanetice, najčešće cvjetnog uzorka.
Ostavština stolitne turske vladavine na našim prostorima, kažu.
Vladari i svjetovi se, očito, smjenjuju brže i lakše nego duboko ukorijenjeni običaji, pa se nošenje marame toliko udomaćilo u našim krajevima da je postao prepoznatljivim simbolom i zaštitnim znakom tih krajeva.
Mogu nekako i zamisliti sela bez uzoranih njiva i pokošenih livada; bez dice i svatova…bez svega, ali bez baba u šudaru ne mogu.
Bez njega, naške babe kao da ne bi više blie babe, nego puke stare žene kao i sve ostale pod kapom nebeskom.
Tina Turner nemere bit naška baba, pa da se popne na trepavice.
Nemere i šlus!
‘Ko je vidio gologlave babe, de?!
Babe u minici…
Nalakiranih noktiju…
Ovarbane kose…
U štiklama…
Napomadane…
Bošsačuvaj!
Jedva bi prošlo za isana, netal’ za babu.
Još nekako i more stat tamoke u svitu, ali kod nas…cc.
Svoj ti posa!
Od kad su babe počele odat gologlave, otad i je đa’ odnijo svoje, rekle bi one same da ih tko priupita.
Ne znam za vas, ali kad u selu nestane baba u crnim šudarima i s krunicom u ruci, nestalo je i sela kakvog sam poznavala i voljela ciloga vika.
Baba brez šudara mi nekako nije baba, et.
Tako da…nemojte me plašat s tojim modernim čudesima ulipšavanja i pomlađivanja!
Ono, je da se svit mora minjati i sve to, ma, opet..neka tebe!
I od same pomisli me ujti nostalgija opasno nalik žalovanju.
Ne kreći mi u ideal babe koji netaknutim čuva drage uspomene ditinjstva!
Neka nama i njizi i šudara kad su im ionako sresle s glavom kao srce s uspomenama.
Biralo me/Tomislavcity
