Odmrznuto pamćenje
Jutro blijedo ko mlijeko i svuda tišina
Razbija je udarac čekića
To dijetlić traži crva
Kuća stara kraj pojate i jasena
Sa dva cakelna prozora
I čađava moja soba sa četiri duvara
Svuda je proljeće i ljubav cvijeta.
Otac otišao u brdo
Ranom rosnom zorom
Da na plećima podigne porušene struge zida
Ovce bleje i pasu makiju i vrisak kraj zvetaljke
Sa brda zrak titra
Nebo diše
Polje široko, zeleno
Pa nježno plavo
Ko kamen modrulj od galice
Stalo u moje oko malo
Široko kao sjećanje
Kao pamćenje
Duboko kao blistava borba moga naroda za opstanak
Gle Mijat i njegova družina kose Jabuku livadu
A čobanica napasa stado
Nečujno na horizontu ptice preletjše plavetnilo neba
Sve je visina i nizina
Lastavica i prepelica
Trn kraj izvirka
I pospana ljubičica
A ispod mene crna mati zemlja od grumena blata i kamena
I svanuća
I ganuća
I sjećanja
Ja krila nemam a letim
Da nebom preletim
Polje titra u postu
I oprostu
U mirisnom proljeću
I čeznuću
U omarini ravnice
I u metamorfozi pamćenja
Lastavica stigla iz daleka u nova proljeća
U duvanjske širine i miline
Budim se iz okovanog leda
Uz sva divna proljeća
Da dohvatim paletu boja
Duvanjskoga polja
Okrabilo se
Odledilo se sjećanje
Odmrzlo se pamćenje
Milan Bojkić, Basel, 25. svibnja 2020.
Foto: Mata Zorić/Ilustracija
