Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu … koji čuje i razumije riječ, te rodi i donese rod, tumači Isus apostolima usporedbu o sijaču dobroga sjemena. Sijač i sjeme dolaze od Boga, a klijanje, rast i sazrijevanje sjemena i ovise o zemlji u koju je sjeme posijano. Riječ je sredstvo sporazumijevanja i priopćavanja među ljudima. Ali postoji razlika između riječi i riječi. Osvaja ona riječ koja dolazi iz dubine bića, iz duše čovjeka. Opažamo da je danas ljudska riječ često obezvrijeđena, bez učinka. Milijuni i milijuni ljudskih riječi u novinama, preko televizije, preko radija, na političkim sjednicama ili običnim razgovorima često su prazne riječi bez djelotvornosti. Sasvim drukčije je kad Bog progovori. Božja Riječ je biblijski naziv za objavu, božansku poruku, koju proroci prenose ljudima radi ljudskoga spasenja. Proroci, ti sveti ljudi, osluškuju Božju Riječ i priopćavaju je ljudima u mnogo navrata i na mnogo načina, kako piše poslanica Hebrejima: Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu. S govorom ‘po Sinu’ započinje Novi zavjet ili novo doba. U Novom zavjetu nam progovara Sin Božji, Isus Krist i to s potpunom vlašću i odlučnošću, kad kaže:
Čuli ste da je rečeno starima: (…) A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, piše sv. Matej. On kao Sin Božji ispunjava Stari zavjet, ostvaruje ga, dovodi do savršenstva i od vanjštine do njegove nutrine i srži. Isus naglašava svoju božansku moć i sebe naziva: živi kruh koji je s neba sišao, svjetlo u tami, trs na kojem rastu mladice, vrata kroz koja se ulazi u život, istina od koje se živi i za koju se živi, put kojim se dolazi do vječnoga života, uskrsnuće koje pobjeđuje zlo i smrt, i život koji ne umire. Sve je to mogao pripisati sebi, jer je utjelovljena Riječ Božja, Riječ u punom i božanskom smislu i u shvaćanju grčkoga Logosa. U biblijskom smislu logos je božanska mudrost, Božja riječ, druga božanska osoba i daje smisao svemu. Kad god čitamo o Božjoj riječi, uvijek ćemo primijetiti da je Riječ Božja ujedno i djelo, ona je djelotvorna. Ljudi to često ne razumiju, kako najavi prorok Izaija.
Slušat ćete, slušati – i neće razumjeti, najavljuje prorok Izaija, a Isus potvrđuje. Ništa ne postoji bez Riječi Božje. Bog stvara svijet Riječju i ništa što je postalo nije bez nje postalo, donosi sv. Ivan. Sve nastaje po Božjoj Riječi. To nam poručuje i II. vatikanski koncil kada piše u dokumentu Radost i nada: Riječ Božja, po kojoj je sve postalo i koja je sama postala tijelom i prebivala na ljudskoj zemlji, ušla je kao savršen čovjek u povijest svijeta i u sebi rekapitulirala. Taj ‘savršen čovjek’ je Isus Krist, kao Sin Božji. Po utjelovljenoj Riječi Božjoj Bog uzdržava čovjeka i cijeli svemir. … On nam objavljuje da je Bog ljubav, kaže sv. Ivan u prvoj poslanici, i ujedno nas uči da je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskoga savršenstva pa, prema tome, i preobrazbe svijeta. Na temelju te ljubavi osniva svoju zajednicu svetu Crkvu. A Crkva je vidljivi i prisutni znak nevidljivoga kraljevstva Božjega čiji početak čitamo u Kristovoj krvi i vodi na golgotskom križu: taj početak i rast simbolizirani su krvlju i vodom što su izišle iz otvorenoga boka raspetoga Isusa i unaprijed naviješteni Gospodinovim riječima o njegovoj smrti na križu, kako piše sv. Ivan: I ja ću, kad budem podignut od zemlje, sve privući k sebi. Žrtva križa je ono sjeme koje neprestano niče i donosi plodove. Potreban je sijač sjemena ili propovjednik Božje Riječi.
Gle, iziđe sijač sijati, započeo je Isus prispodobu pred mnoštvom. Sijač pšenice nekad bijaše snažan čovjek. Hodao je oranicom s punom torbom na ramenu i odmjerena hoda. Imao je pogled naprijed i punom šakom razbacivao je sjeme po njivi. Danas vidimo strojeve koji siju. Novi naraštaji jedva razumiju Isusovu evanđeosku usporedbu sa sijačem. Sijač Riječi Božje najprije bijaše sam Isus, kroz tri godine. Nakon toga Isus šalje apostole u cijeli svijet, piše sv. Matej: Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se. Sveti Pavao piše Rimljanima: Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom. Nitko se ne može spasiti ako prije ne uzvjeruje. Zato su nam potrebni službenici Riječi Božje ili evanđelja. Službenici Riječi Božje su redovno svećenici, kao suradnici biskupa, da svima navještaju Božje evanđelje. Svećenici su u isto vrijeme i sijači riječi evanđelja i tlo na koje to sjeme pada. U dokumentu O službi i životu svećenika piše: Prezbiteri dakle duguju da sa svima dijele istinu evanđelja koju u Gospodinu posjeduju. Riječ u nama treba rasti do ploda, kao pšenica na njivi.
Nešto napokon pade na dobru zemlju, bilježi sv. Matej. Plodno tlo je potrebno za Božju pšenicu. Vrlo mnogo ovisi o nama i našem povjerenju hoćemo li mi biti ta ‘dobra zemlja’ za Božju pšenicu. Ako površno shvaćamo svoje kršćanstvo i svoju vjeru, bit ćemo zrno ‘pokraj puta’. Ponašamo se kao djeca. Ne razumijemo Božju Riječ. Nismo upoznali Krista. Nemamo vjere u Boga. Dolazi zli i odnosi posijanu riječ iz srca. Posijan na ‘kamenito tlo’ je čovjek koji se brzo zagrije za Božju poruku, ali brzo i zaboravljamo Boga u svom životu. To je doba mladosti. Tvrdoglav je pred Božjom Riječju. Ne otvara se Duhu Božjemu i evanđelje u njemu ne može uhvatiti korijena. Danas je vrlo čest slučaj ‘posijanoga u trnje’. Čovjek u ovom svijetu je obuzet tjeskobama i brigama, i varavim bogatstvom, biznisom. Dar vjere u njemu je zagušen i ostaje bez ploda. To je tlo često otrovano i kemikalijama. A onaj tko otvori svoju dušu i srce prema Božjoj Riječi, to je biti posijan na ‘dobru zemlju’. Taj čuje i razumije riječ i donese mnogostruki rod. Duh Božji djeluje u njemu i Božja Riječ donese plod.
Fra Ante Pranjić Pilipović
