Udata žena
(kratka priča)
‘Stari se možda stvarno ne kocka sa svemirom’, a kocka li se ljudskim životima? – to je pitanje.
Kad se sada toga sjetim, voljela bih da me put onomad nije nanio tamo, Bog te pitaj… Bogu iza nogu. I jer mi je to bijedno seoce ostalo u tako ružnom sjećanju, neću mu spominjati imena, ni općine, ni grada… da ga što prije zaboravim.
Nedavno sam sahranila dragu mi tetku (s očeve strane) znajući kao jedan plus jedan da se nije nauživala života.
Sirota tetka!
Bog joj dao duši lako, kad joj već ovdje nije dao ništa, osim jada.
Shvatila sam to čim sam ju onda vidjela. Biše to samo prije tri godine – sedam po njenoj udaji.
Udaja… kako mi to žalosno zvuči! Udaja kao eufemizam za izgnanstvo ili progonstvo nepoćudne individue radi osobne komocije.
O, kako sam mrzila ono majčino, napadno tužno, licemjerno lice!
Nije li baš ona bila najvatrenija i najglasnija pobornica tog bajkovitog braka dvoje ‘đuturumčadi’, kako se narod rugao?
Nije li me prostački napala kad sam potresena pričala gdje je sirota završila i kako bijedno živi? Kao da se pobojala da bi je moje suosjećanje moglo vratiti.
A, ja… ja sam ju, u djetinjstvu, voljela, čini mi se, više nego nju… – jer nas je sve branila od batina i skrivala naše nestašluke, pa čak i sama preuzimala odgovornost za nepodopštine što smo ih mi učinili: nešto razbili, izgubili, zaturili… i još mnogo toga zbog čega smo je mi djeca voljeli, a mater škrgutala zubima.
Kao je neprikosnovena gospodarica svoje kuće ne bi uza se trpjela ni vlastitu sestru, a kamo li neku tamo muževu sestru – usidjelicu, Bože mi oprosti!
I makar je tetkina pomoć dobrodošla u inim težačkim, prljavim poslovima oko staje i blaga, koji su je, po nepisanom pravilu, jedino i dopali, nije se previše trudila sakriti kako je ona, uvijek i svagda, višak u toj kući.
Puti noge!
Imala sam desetak godina kad su joj našli prosca. Tko i kako… ni dan danas nisam odgonetnula. Od nas djece se i onako krilo te stvari za „odraslu čeljad“. Ali nisu mogli sakriti oči crvene od suza koje sam svakodnevno gledala i njeno žalosno lice dok su drugi ispredali bajke o njenoj budućoj sreći i vrhunaravnom statusu udate žene.
„Ta nije mala stvar imati svog čovika moj sinko!“, solili joj pamet oni pametniji od nje koji svakako bolje od nje znaju što je za nju bolje.
I ona se, sirotica, na koncu, pokorila kao što se pokoravala u svemu ostalom, svjesna da je svima na smetnju – suvišna i prekobrojna. I Bogu i ljudima.
Tko zna… možda joj stvarno bude bolje, tješih se. Barem će biti gazdarica u svojoj kući. Svoj na svome, štono se kaže. Ono što nikada u životu nije bila, jedući najprije očev kruh, a kasnije bratov.
Da je taj kruh krvavo otplatila i preplatila, nitko se nikada nije dosjetio. Čak ni ona sama.
Odavno se, onako prezrena, pomirila s ulogom sluge bez ikakvih prava, uključujući i pravo na mrvicu poštovanja, ako zbog ničega drugoga, a ono barem zato jer je, poslije majčine smrti, sama odgajala brata – moga oca.
Cijelo selo se zabavljalo i ismijavalo s cirkusom od udaje stare curetine.
‘Moš mislit mlade! Haha’.
I premda je status usidjelice bio najgori mogući scenariji za nezaštićeno žensko stvorenje i veliko rugo za obitelj, udaja u poznim četrdesetim, činila se još većim rugom.
Prosac joj se, dakako, nije svidio. A, kome bi se svidio neugledni, domalo sušičavi starac, čangrizavog lica i čudnog naglaska i tko zna koliko puta već odbijeni prosac?
A, eto, uskoro je odveo sirotu tetku u nepoznato, gotovo krišom, poput lopova, u onom karamboliranom, tko zna čijem, Trabantu.
Nitko se nije odvezao s njima da proslavi svadbu i vidi novi dom „mladenke“, a nije ni bilo mjesta, ni snage da željezna raga povuče toliko tereta na tako dalek put.
„Piši čim stigneš!“, gugutala mater, radosno mašući za oblakom prašine i buke koji se udaljavao seoskim makadamom.
Neutješno sam plakala. I tetka također. Kao da ide u smrt, na što se mladoženja mrštio požurujući da krenu što prije – da ih noć ne uhvati.
Dugo poslije toga, kuća mi izgledala pusta, prazna i otužna.
Prošlo je više od pola godine kada je stiglo prvo pismo od nje, adresirano na oca, onim poznatim, krivudavim rukopisom, u kojem nije stajalo gotovo ništa. Tek toliko da se javi – da nam pošalje adresu i javi da je živa.
U cijelome pismu nije spomenula ni sebe, ni „čovika“. Samo se raspitivala kako smo mi; kako je ovaj i kako je onaj; kako je ovo ili ono… a, njih dvoje… – kao da i ne postoje.
„Eto vidiš da je dobro! Šta sam ti ja rekla!… – slavodobitno govorila mater zagledajući mi u oči.
Ne znam, doduše, po čemu je ona zaključila da je dobro, ali dobro…
Otpisali smo joj i poslije svakog novoga pisma, ćaća i mater su neuvjerljivo natucali kako bi je možda trebalo „obaći“. Vidjeti kako je, gdje živi i tako to…
Prolazile godine, pisma se prorijedila, a sirotu tetku još nitko nije obišao, sve dok se meni, sasvim slučajno, nije pružila zgodna prilika da svratim do nje, kad me već put nanio tako blizu.
Javih joj u pismu kako kanim doći i da mi se nada ovih dana.
Moj Bože, kako je plakala kad me ugledala! Nije me prepoznala. Dugo je i predugo sedam godina za djecu koja rastu.
Rasplakah se kao kišna godina vidjevši ju u svoj toj bijedi u koju je, na neviđeno, otpremiše.
Ne, neću opisivati ni taj ubogi kućerak, ni te jadne drvene štale, taj bijedni namještaj, posteljinu, suđe… ni tu namrgođenu njušku, „njenog čovika“ koji ju je ženidbom „usrićio“, a u kog je pogledavala s neskrivenim strahom, kao ni loše odglumljene pokušaje da me uvjeri kako nije sve baš tako crno kako mi možda izgleda… ni te oči koje je nisu slušale; te suze koje je uzalud skrivala, bol koju je s mukom gutala…
Jad i čemer – najblaži je opis te antibajke o sretnom pronalasku ženika za jednu usidjelicu.
Da sam ju srela negdje gdje se ne očekuje, ne bih ju prepoznala – toliko bijaše propala.
Bila je to sasvim druga žena. Jedna od onih koje se susreću samo u knjigama i filmovima – u pričama koje se pričaju ispod glasa, kao što se onomad pričalo o njenoj udaji.
„Nestalo te, moja tetka!“ – šapnuh joj aludirajući na mršavost, kad smo na trenutak ostale same.
Stala se naivno braniti da mi se to samo tako čini. A, oči pune neisplakanih suza koje briše rubovima dlanova.
„Ja to… samo tako… od dragosti što si mi došla“ – pravda se neuvjerljivim, suznim glasom.
Čvrsto ju grlim i opet obje plačemo, bespomoćno poput uplašene djece.
Vidjelo se da je bolesna, ali to ne htjede priznati, želeći me zaštititi od tako grube i surove stvarnosti koja – ne daj Bože! – danas-sutra, može zapasti i mene.
„Uvjerena sam da je gad tuče!“ – rekoh kroz suze majci, koja se na to smela i kao da se osjećala prozvanom, stala se braniti odlučno me uvjeravajući kako mi se to samo tako učinilo i kako sigurno nije istina. Ne može biti istina!
Poznavala je tog čovjeka manje od mene, a bila je gotovo spremna ‘ruku u vatru’ za njegovo poštenje.
„A, Bože moj… pa muški su taki!“ – pobijala moje argumente o tom mrzovoljnom, grubom starcu za kog su je dali.
„Nismo je, brate, mi dali! Sama je tila ić.“ – u oči mi maslala, kao da nisam bila svjedokom.
Na vijest o tetkinoj smrti, samo tri godine kasnije, ronila krokodilske suze.
Istina, meni je tetka bila rod, njoj nije bila ništa, pa ipak su me ljutile te suze kao i očeva pokornost kad se tako brzo složio kako je dovoljno da na sahranu pokojnice pošalju samo mene.
Dugo iza toga žučljivo se prepirah s Einsteinom oko one tvrdnje o kockanju. Da je znao priču o mojoj sirotoj tetki, možda ne bi bio toliko uvjeren da se „Stari ne kocka sa svijetom.”
