Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo, reče Isus učenicima, kako prenosi svjedok sv. Matej. A prorok Ezekiel prenosi Božju poruku u Starom Zavjetu: Opomeni ih u moje ime. Opomena pripada ljudskoj odgovornosti jednih za druge. Mora izvirati iz odgovornosti ako će imati pravoga učinka. Odgovorni smo jedni za druge i za sve postojeće, piše u knjizi Postanka: Gospodin, Bog uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva. To ‘obrađivati i čuvati’ nosi svoju odgovornost. Čovjek ne smije biti ravnodušan prema drugom čovjeku kako on živi: dobro ili loše. A živimo u vremenu u kojem se uvlači ravnodušnost ili indiferentnost. Nije ga briga za druge ili što je izvan njegova dvorišta. Živimo u vrijeme kad u Europi nikoga nije briga kako je tebi. Možeš činiti sve što hoćeš, samo ako te policija ne uhvati da kršiš zakon ili da drugoga vrijeđaš. Zavladala je indiferentnost: svejedno mi je kako živi, samo neka me pusti na miru. A svakom čovjeku je zadaća i poslanje za približavanjem svijeta. To nam poručuje i II. vatikanski koncil u dokumentu Radost i nada: da izgradimo bolji svijet u istini i pravdi. Na taj smo način svjedoci rađanja novog humanizma u kojem se čovjek definira prije svega po odgovornosti prema svojoj braći i prema povijesti. Isus želi da ljudi budu odgovorni jedni za druge. Želi da žive jedni za druge, jer su djeca jednoga nebeskog Oca. Samo što ljudi često ne primjećuju ili odbacuju i ono uzvišenoga, što Isus donosi čovjeku. To je poput onoga što nam piše F. M. Dostojevski u
svom romanu Braća Karamazovi. Došao Krist u doba inkvizicije na seviljski trg. I opet se čuju povici: Ubijte ga! Ljudi često ne prihvaćaju pravednika, ni Božju Riječ, ni Sina Božjega. Stvarnost koja se opaža iz današnjih čitanja slična je, ako ne i ista, kao i prije dvije tisuća godina. Evanđelje nam donosi temeljno načelo, kako postupiti prema grješnicima.
Što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima, bilježi sv. Matej Isusove riječi učenicima. Briga za grješnika treba biti iz ljubavi. Nijedan čovjek u duši nije ravnodušan ako mu se priđe s ljubavlju i povjerenjem. To lijepo opisuje njemačko-židovska književnica Hilde Domin – Loewenstein prije trideset godina: Nijedna mačka sa sedam života, nikakav gušter ni morska zvijezda – kojima ud izgubljen ponovno naraste (…) nisu otporni kao čovjek – kog se legne na sunce ljubavi i nade. Svaki čovjek žeđa i gladuje za ljubavlju i povjerenjem. Potrebno je utažiti tu duhovnu glad i žeđ ljudske duše. Grješnik je potrebniji Božje milosti nego ljudskoga prijekora. Opomeni grješnika, ne zato da bi sebe istakao kao pravednika, nego da bi dobro napredovalo i raslo. A to ‘dobro’ ne može nastati bez zajedništva. Zajedništva nema bez Krista. Krist dolazi u molitvi. To je obećao, kako piše sv. Matej: Gdje su dvojica ili trojica radi mene, tu sam ja među njima. Ali prvo pitanje je: Moli li čovjek uopće? Koliko je spreman preko dana biti s Bogom, otvoriti svoju dušu da se napuni svetim Duhom? Ako ne moli u svojoj obitelji i za svoju obitelj, kako će moliti za svoga susjeda i kako će biti sretan? Da današnji čovjek ne moli i nije sretan primjećuje Eskim iz Jigluka među bogatim Amerikancima. Divio se kućama, namještaju, željeznici, strojevima, a najviše struji: Bijelac zna zapaliti vatru koja se ne vidi i koncem je premjestiti. Zatvoriti je u malu staklenku da im svijetli i šalju u peć… Ali ne znaju moliti i biti sretni. U zajedničku sreću ulazi i naša odgovornost za same sebe, ali i naša odgovornost za druge, posebice za njihovu dušu. Zato imamo: Sedam duhovnih djela milosrđa:
- Dvouma savjetovati, 2. Neuka poučiti, 3. Grješnika pokarati, 4. Žalosna i nevoljnika utješiti, 5. Uvredu oprostiti, 6. Nepravdu strpljivo podnositi, 7. Za žive i mrtve Boga moliti. Sve učiniti da se grijeh ukloni, a Božja pravednost zaživi. Uklanjati grijeh je temeljno pravilo ili ustav Isusove zajednice, ali uvijek iz ljubavi.
Ljubav je punina Zakona, piše sv. Pavao Rimljanima. Odgovornost Crkve je temeljno načelo u zajednici vjernika: biti kao naš Bog koji sve ljubi jer je sama ljubav. Da bismo mogli skupa živjeti, moramo zlo uklanjati, grješnika opominjati, kako najavljuje prorok Ezekiel: I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu. Ali tko je od vas spreman reći kolegi ili prijateljici u gostionici, na igralištu ili u diskoteci: Nemoj tako! Ne psuj! Ne ponašaj se i ne živi tako loše! Naravno, svatko se boji odgovora: Što se ti miješaš u moj život?! Praviš se, kao da si ti svetac. Imam pravo, kako ja hoću, itd., itd. …
Danas su naglašena prava osobe, pojedinca. A prava osobe ističu privatnost i nedodirljivost. Govori se često i o pravima djece. Ali zaboravljaju se vrednote obitelji i društva. Sloboda je u svakoj rečenici, ali se ne govori o odgovornosti za druge. Ispada da je sloboda pojedinca sloboda od drugih: ‘Za druge me nije briga’. Bog je naime htio čovjeku ‘dati u ruke vlastite odluke’ tako da sam od sebe traži svoga Stvoritelja i da slobodno prianjajući uza nj dođe do potpuna i blažena savršenstva. Dostojanstvo čovjeka zahtijeva, dakle, da radi po svjesnom i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po čistom vanjskom pritisku, donosi dokument II. vatikanskoga koncila Radost i nada. A važno je zajedništvo svih u poštivanju i istini. U tom zajedništvu Isus stavlja dijete kao primjer onoga tko govori istinu. Svaka osoba je važna. Zato ostavlja 99 u pustinji i traži onu jednu zalutalu. Dobrom pastiru je stalo do te jedne zalutale ovce. I nama bi trebalo biti važno da naš susjed živi čestito. Danas je jako naglašena misao o opomeni grješnika, ali i o osobnoj odgovornosti iz koje proizlazi ta opomena. U dokumentu II. vatikanskoga koncila O vjerskoj slobodi piše: Po svom su dostojanstvu svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom, i po tome osobnom odgovornošću, gonjeni vlastitom naravi i vezani moralnom obvezom da traže istinu, a Istina je Isus Krist, kojega šalje Otac nebeski za naše spasenje.
Fra Ante Pranjić Pilipović
