Gospodin ljubi i drži zakletvu, jer tebe je Gospodin Bog tvoj izabrao, govori Mojsije narodu u knjizi Ponovljenoga zakona. A Krist je poučio svoje učenike da se ta ljubav proteže na sve ljude koji su Bogu vjerni. Ljubav se razlila i progovara u našim dušama jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan, piše sv. Pavao Rimljanima. Srce nam je puno radosti. Rado bih sad čuo što osjeća srce svakoga od vas. Jedno je sigurno da ovo biti skupa znači spremni smo čuti Božju riječ jer smo potrebni Božje ljubavi. Slavimo blagdan Presvetoga Srca Isusova. To je blagdan Božje ljubavi koja izvire iz ljudskoga srca Isusova. Sveto pismo često govori o Bogu na ljudski način. Više od 30 puta se govori u Starom zavjetu o Božjem srcu, misleći na Božje osjećanje, na Božju ljubav. Na primjer: Gospodin se pokaja i ražalosti u svom srcu, nad ljudskom pokvarenošću, donosi knjiga Postanka. Psalam 32. kliče: Naum Gospodnji dovijeka ostaje, i misli srca njegova od koljena do koljena. Prorok Jeremija najavljuje: Dat ću vam pastira po svom srcu, itd. To nam je putokaz za štovanje Presvetoga Srca Isusova. Bogočovjek Isus uzeo je ljudsko srce kad se utjelovio. On je Riječ i Ljubav, Vijest i Milost, Učitelj i Spasitelj. Srce Isusovo kao simbol božanske ljubavi i žrtve štuje se od srednjega vijeka u Katoličkoj Crkvi. Pobožnost devet prvih petaka širila je Margareta Alacoque, a za slavlje svetkovine zaslužan je Ivan Eudes (1670.). Blagdan Presvetoga Srca Isusova redovno se slavi u drugi petak nakon Tijelova. Likovni prikaz donosi ranjeno srce na Isusovim prsima iz kojega bukti plamen, a oko srca zrači sjaj. Otvara se srce Sina Božjega i spašava svijet. Sve obuhvaća i svima se razdaje. Ali to je probodeno srce i šalje poziv našem ljudskom srcu da iziđe iz vlastite sebičnosti i uskogrudnosti, da ljubimo poput njega u vremenu i vječnosti.
Ljubav je od Boga, kaže sv. Ivan. Nadilazi spoznaju i govori sama o sebi. A mi ljudi znamo govoriti o ljubavi na razne načine. Netko će nazvati ljubavlju koristoljublje, a drugi će kao onaj 19-godišnjak iznositi romantičnu i tjelesnu ljubav. Treći će govoriti o demokratskoj ljubavi gdje je jednak zakon za sve. A nama je pravilo i poziv živjeti evanđeosku ljubav, po Isusovu primjeru ljubavi do žrtvovanja samoga sebe. Sjeti se, da se iz boka Krista usnuloga na križu stvorila Crkva. Sv. Ivan zapisa: Gledat će na onoga koga su proboli. Jedan od vojnika je otvorio sveti bok Isusov. Potekla je krv i voda koja se izlila kao cijena našega spasenja. Presveto srce Isusovo je izvor koji je dao snagu otajstvima Crkve da podjeljuje milosni život, te onima koji vjeruju da bude napitak izvora živoga koji struji u život vječni. A život vječni nadilazi ljudsku spoznaju, osjećaje i razmišljanje. Možda ćeš pomisliti, ako nas Isus zaista voli, zašto nas ne oslobodi nemira i trpljenja. Trpe pojedinci, trpe obitelji. Trpi narod, trpi cijeli svijet. Trpimo u duši i u tijelu. Postajemo umorni od teške prošlosti, umorni od briga i tjeskoba. Umorni smo od svojih grijeha, a pogotovo kad dođe strašno zlo rata i ratnih zlodjela. Mogao bih reći da se taj rat tebe ne tiče jer tebe ne pogađa. To ne bi bilo ni ljudski ni kršćanski. Zar mogu ostati miran, dok stotine i tisuće ljudi stradavaju, a preko 80 milijuna ljudi po svijetu je raseljeno? Zar možeš mirno spavati dok gore kuće siromašnih obitelji po svijetu? Zar možeš ostati nedirnut od tolikih zločinstava počinjenih iz mržnje i nepravde?
Mržnja razara i poštenje uništava. Imate bezbroj primjera kako mržnja razara i onoga tko mrzi i sve oko sebe. Sjetih se našega mladića kome je granata odnijela obadvije noge. Govorio je s gorčinom: Mogao bih prežaliti što su mi kuću zapalili. Možda bih mogao oprostiti što su mi oca ubili pred kućom. Oprostio bih im što sam ostao bez nogu. Ali im ne mogu oprostiti što su me naučili mrziti. Nitko me u mojoj kući nije učio mrziti. U vjeri me učili opraštati. A sad, oni su me naučili mrziti. Mržnja je ogromna sila koja može toliko toga uništiti. Opažamo to u svim nasiljima i ratovima po svijetu. Mržnja povede rat među narodima. Mržnja je protjerala stotine tisuća i milijune ljudi po svijetu. Mržnja je kod nas uništila i Mostar i Dubrovnik, Konjic i Vukovar, Travnik i Zadar. Mržnja prolijeva nevinu krv. Kad se nađemo s takvim osobama, osjetimo taj miris mržnje, jer je blizu nas i učini nam se da mržnja može što hoće, ali ne može dokle hoće. Ljubav je jača od mržnje. Ljubav je ona sila koja može izgraditi novoga čovjeka. Ljubav ima zadnju riječ, jer ‘Bog je ljubav’. Bog ima zadnju riječ, jer je svemogući Bog izvor života i ljubavi. Zato se isplati biti pošten. Isplati se sve dati za obraz, a obraz nizašto.
Poštenje nas košta. To nam potvrđuje naša hrvatska 14-stoljetna i mukotrpna povijest. Prošlost naših hrvatskih predaka bijaše mučenička, ali poštena. Naučili su poštenje iz evanđelja. Mi smo to roditeljskim odgojem preuzeli. Kad doživimo da nas prevare Europa i Amerika, tad često čujemo i od naših ljudi: Ne isplati se biti pošten! Na nama je danas postati zreli na svome u ovim prostorima. Zato nam treba poštenja, ali i vještine, da znamo svoje srediti i čuvati. Samo to poštenje i ta vještina trebaju biti s Bogom. Bog je pravi gospodar prošlosti i budućnosti. Nije nam ni do ruha ni do kruha, ni do velikih umova. Svega toga imamo. Ali nam je do srca. Svoja srca trebamo obogatiti jer su siromašna, jer su ljudska i slaba. Obogatimo ih na božanskom srcu Isusa Krista. Molimo danas poput Petra Snačića (1093. – 1097.): Velji Bože! U zemlju ovu Tvoj nas duh dovede. Tvoga Sina vjeru primili smo ovdje. Milostiv budi ovoj zemlji našoj! Siromašna je ljubavi joj treba. Božansko Srce Isusovo, siromašni smo, ljubavi nam treba! S tvojom ljubavi, Kriste, naša će duša klicati i srce poskakivati, poput časoslova naše Crkve: Tko ljubavi da ne ljubi? Tko spašen da je ne traži i u tom srcu velikom ne nastani se zauvijek?
Fra Ante Pranjić Pilipović
