Psalam 2 sveti pisac David započinje vrlo teškim pitanjem o pobuni naroda, o njihovu snovanju raznih ludosti, od kojih treba spomenuti: nesporazume, sukobe, ratove. Ova nas pitanja misaono provlače kroz našu ljudsku povijest kako onu prije Krista, tako i ovu još više poslije Krista sve do naših dana. U svim tim razdobljima ratovanja među narodima vladale su velike teškoće i nevolje ubijanja na ratištima i to raznovrsnim oružjima čije je posuvremenjivanje teklo neprestance od najstarijih vremena do naših dana, a trajat će to i dalje, nažalost, u našoj ljudskoj povijesti. Stoga se i mi s davnim piscem ovoga psalma isto tako danas u našem povijesnom trenutku pitamo o pobunama naroda i međusobnih ratovanja vraćajući se misleno u slijed davnih minulih vremena okrutnih pubuna i progona s ubijanjima ljudskih bića. U svim tim neredima ustaju na pobunu i kraljevi zemaljski, knezovi naroda, te se rote najprije protiv Boga, Jahve i Pomazanika njegova kao da je svemogući Bog kriv zbog stvorenih narodnih pobuna bilo međusobno ili prema susjednim narodima koji su u svim razdobljima povijesnih tijekova uvijek bratski i sestrinski narodi. Zapravo, sve je narode stvorio isti Bog. Što su im različiti jezici, kojih ima u svijetu 8 tisuća, kultura i vjere, to ne bi trebalo biti sporno.
Svrha svih tih sukoba, koje opisuje naš psalmist, vezana je za sukobe kojima je zadaća kršenje okova onih drugih, ili još točnije rečeno kršenje okova jednih drugima i stavljanje jarmova jednih drugima, a ti okovi i jarmovi jesu slikovitosti skrivenih neriješenih naslaga i raznovrsnih nakupaka tijekom zajedničkoga življenja, umjesto da se namnožila međusobna ljubav, prijateljstvo, suradnja, stvaralaštvo. Psalmist nastavlja svoje pisanje, odnosno psalamsko pjevanje: “Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.“ Svemoćni Bog, Jahve, smije se svome stvorenome puku na planetu Zemlji što ne zna koristiti dar razmišljanja, zaključivanja, zbrajanja i oduzimanja, opraštanja i traženja novih načina uljudbe i postojanja na ovome svijetu, te božanski skladna suživota. No, dobri Bog govori im u svome gnjevu nakon smijeha, i žestinom ih on zbunjuje. Ta Božja žestina krije se u činjenici da On, Svemogući Jahve, kralja svoga šalje i postavlja na svojoj svetoj gori Sionu: “Ja posvetih svoga kralja na Sionu, svojoj svetoj gori.“
Tu Božju, Jahvinu velebnu i snažnu odluku pisac ovoga psalma obznanjuje onim riječima koje mu je Gospodin s Nebesa rekao, a te riječi su sljedeće: “Ti si Sin moj, danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske. Vladat ćeš njima palicom gvozdenom i razbit ih kao sud lončarski.“ Evo odlomka iz Djela apostolskih u kojemu se navodi misao iz ovoga Psalma 2: “Kad su oni to čuli, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: ‘Gospodine, ti si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima! Ti si na usta oca našega, sluge svoga Davida, po Duhu Svetom rekao: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, Knezovi se ròtê protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova. Ròtê se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, ròtê se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude. I evo sada, Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa‘.“ (Dj 4,24-30).
Ovo je nagovještaj Pomazanika Jahvina, zapravo to je Mesija kojemu Jahve, Bog daje vlast još u Starome zavjetu, a žiteljima ovoga svijeta govori da se sada opamete, kao i njihovi kraljevi, te da se urazume suci ovosvjetski i zemaljski. Nuka ih da služe Jahvi sa strahom, s trepetom se pokoravaju njemu. Sve to i mnogo toga drugoga da obdržavaju kako se ne bi razgnjevio njihov Bog. A ako bi se to dogodilo, odnosno, ako bi planula Jahvina srdžba, moglo bi se dogoditi da propadnu narodi na raznim putevima ovoga svijeta. Ovaj psalam pjesnik Božji završava pjevajući: Blago svima koji se utječu njemu, Jahvi, Bogu svome!
don Ilija Drmić
