Božja veličina u slabim ljudima očituje se ponajviše kad: Diže slabića iz prašine, donosi knjiga Samuelova. Oh, kako Bog zna biti velik i milosrdan u slabim ljudima. Kako dobri Bog bira ono ljudsko slabo da postidi umišljene. Kako Bog od neznatnog učini velikim i jakim. Dobro to vidimo i na dvojici apostolskih prvaka svetih Petra i Pavla. Dva vrlo različita čovjeka i po naravi i po školi, ali postaju stupovi Kristove zajednice. Uzidani su u temelje naše kršćanske vjere. Petar-Stijena iz galilejske Betsaide, postao je čvrsta stijena, a bio je prevrtljivi Šimun. U zboru Dvanaestorice Šimun Petar zauzima prvo mjesto. Postao je prvi papa, a bio je nepismeni židovski ribar. Bojao se i obične sluškinje, a postao je radosni mučenik za Krista Gospodina. I zato, milosrdni Bog: Uzvisi neznatne, piše sv. Luka i nastavlja: Junačko djelo izvede mišicom svojom, u onima, koji mu dopustiše da se u njima nastani i da ih obogati, kao što je to bio apostol Petar. Upravo na Petru se ostvaruje ona svetopisamska: Nemoćni se snagom opasuju, donosi 1. knjiga Samuelova. Ta snaga dolazi od žive vjere u Krista Gospodina. U okolici Cezareje Filipove pita Isus svoje učenike: A vi za koga me držite? Odgovori mu Šimun Petar: Ti si Krist, Sin Boga živoga!, piše sv. Matej. Na stijeni te vjere, ispovjeđene od svetoga Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu. I toj Crkvi će poslati svoga Duha. Crkva je Isusova zajednica, koju Isus povjerava Petru apostolu da je vodi. Isus će odgovoriti Petru: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati, bilježi sv. Matej. Ovo je jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom i apostolskom i koju je naš Spasitelj poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase, kako kaže sv. Ivan. Povjerio je Apostolima da je šire i njom upravljaju i postavio je zauvijek kao stup i tvrđavu istine, donosi poslanica Timoteju, a II. vatikanski koncil tumači u Svjetlu naroda: „Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus Krist, Sin Boga živoga, Isus mu kaže: To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima, piše sv. Matej. Dolazimo do izvora naše vjere.
Vjera je plod milosti. Božji je dar i vrhunaravna i ulivena krepost od Boga. Vjerom prihvaćamo ono sveto i istine vjere u dubini svoje duše. U Starom zavjetu vjera je u središtu religioznog života staroizraelske zajednice, koja prihvaća čvrst Savez s Jahvom. A Abrahama je otac vjere. U Novom zavjetu vjera je pouzdano prihvaćanje Božje riječi i objave priopćene u Isusu Kristu. „Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duše i „svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini“, donosi Katekizam naše Crkve. U kršćanstvu je vjera plod milosti. To je nadnaravna krijepost i prva od tri bogoslovne krijeposti: vjera, ufanje i ljubav. Bitni sadržaj kršćanske vjere nalazimo u Apostolskom Vjerovanju i u Katekizmu Kat. Crkve: To je simbol koji čuva Rimska crkva, u kojoj je sjedište imao Petar, apostolski prvak, i u koju je donio zajedničko učenje. Petar je pobjegao ispod učiteljeva križa 33. godine na Golgoti, ali će nakon dolaska Duha Svetoga stati pred židovskim mnoštvom i posvjedočiti: „Dakle: neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!“, piše u Apostolskim Djelima. Petar je pozvan utvrđivati vjeru svoje braće. Vidi Uskrsloga prije njih, i na temelju njegova svjedočanstva zajednica kliče: Doista uskrsnu Gospodin, i ukaza se Šimunu, piše sv. Luka. Za vrijeme cara Nerona 67. godine u Rimu će hrabro svjedočiti pred rimskim vojnicima. I na križ će poći s glavom prema dolje. To je taj Petar, ta čvrsta stijena, za koju Krist kaže: Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati, zapisa sv. Matej. I vidimo da je već 20 stoljeća, a Kristova Crkva živi i živjet će. Plovi ta lađa kojom upravlja Petar, a iz te lađe poučava sveti Pavao. Pozvan je milošću Božjom. I po Božjoj milosti je napisao kršćanima 14 Poslanica, koje čitamo kod svetih misa.
Milost obraćenja je darovana školovanom Pavlu – znači ‘Maleni od Boga pozvani’. Što je ostvareno od tog imena? Stekao je najvišu naobrazbu onog doba. Židov koji je poznavao i vršio zakon židovski. Sam će napisati u poslanici Filipljanima: „Obrezan osmi dan, iz roda Izraelova, iz plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu, farizej; po revnosti, progonitelj Crkve; po pravednosti koja dolazi od Zakona besprijekoran“. Ali, ništa mu to ne koristi za spasenje, nego samo živa vjera u Uskrsloga. Dok nije doživio obraćenje, nije mogao podnijeti da netko smije popraviti židovske propise i molitvu ili drukčiji put prema svemogućem Bogu imati i zato je :“sveudilj disao prijetnjom ubojstva protiv učenika Gospodnjih“, donose Djela Apostolka i nastavljaju sve dok ga Krist nije zbacio s konja i rekao mu: „Savle, Savle, zašto me progoniš“? To „Zašto“ je postalo prekretnica u životu Savlovu. Postaje Pavao, što znači malen pred Bogom. Tek tada će biti pravo obogaćen, jer će ga Bog obogatiti. Neće mu smetati ljudska mudrost i znanje. Prihvatit će Kristovo Evanđelje i to će biti najviša mudrost cijeloga svemira.
Dva uzora donose nam dva neizbježna pitanja na koja treba svatko od odgovoriti svojim življenjem, a to su: Tko je za tebe Isus Krist? i Zašto život ne promijeniš? Petar je ispovjedio svoju vjeru: Za njega je Isus Krist: Sin Boga živoga. Tu vjeru je svojom krvlju posvjedočio. Bio je mučenik. Pavao je doživio obraćenje i prihvatio Evanđelje. Cijeli je svoj život propovijedao sveto Evanđelje i na kraju stavio svoju glavu pod rimski mač da posvjedoči mučeničkim životom svoju vjeru u Uskrsloga. Što si učinio za svoje spasenje?
Fra Ante Pranjić Pilipović
