Bulina greda
(IV. dio)
Mrtvo tijelo lijepe bule našao je onaj koji je cijeli dan, s nekom slutnjom u duši, tražio nesretnu Ajšu – Andrija.
Već izdaleka vidio je rasute crne kose koje mu se učiniše kao raširena krila mrtvoga orla.
Sva bijaše kosa.
Cijeli život progonio ga taj užasni prizor mrtve djevojke oko koje se, poput šatorskog krila, rasula bujna kosa, kao da bi ju rada zaštititi od radoznalih pogleda.
Od šoka najprije nije ništa osjećao.
Kao da mu je netko oštrim bodežom istrgnuo srce, te više nije imao čime osjećati. Stao je kao ukopan i gledao kroz neku maglovitu koprenu koja mu zastrla um, zaustavila disanje, ukočila oči i koljena.
Ni sam ne zna koliko je tako stajao prije nego se sagnuo i dotaknuo hladno tijelo koje je još jutros bilo divna, prekrasna djevojka po imenu Ajša.
Dok mu se večernji povjetarac igrao pramenovima crne kose donoseći mirise ledine i kamenja s planine, zaplaka prvi put u životu.
Ne muški. Ne stoički, nego onako kako plaču djeca.
Oni koji su stigli prvi, pričali kako su ga vidjeli plakati, no nikad se nitko nije usudio reći mu u oči. Vjerojatno bi se brzo pokajao.
Cijelu noć ljudi stražarili nad mrtvim tijelom koje nikom nije pripadalo i po koje nitko nije dolazio, s nelagodom se pitajući što im je činiti ukoliko se nitko od njenih ne pojavi.
Ta, ne mogu jednu bulu sahraniti na kršćansko groblje.
Svi pogledi zaustavljahu se na Andriji koji je mrgodna čela šutke palio cigaretu na cigaretu, ne udovoljavajući ičijoj radoznalosti.
Cijeli kraj je brujao vezući stotine verzija tragičnog događaja koji je potresao sve – i s one i s ove strane vjekovnog neprijateljstva. Ali po tijelo pokojnice nitko nije dolazio.
Kasnije se doznalo da je bolesna majka, čuvši za kćerkinu tragediju, isti dan ispustila napaćenu dušu, a aga da je likovao. Tako se bar pričalo.
Tu ispod stijene s koje se bacila, sahranio ju ganuti Andrija, podigavši joj maleni stećak koji je isklesao od živca kamena odlomljena od gromade s koje je nesretna skočila u smrt i u koji je urezao:
„Počivaj u miru lipa, plemenita dušo.
Uzalud ćeš gore molit za brata zlotvora!„
Svi su znali što znače te riječi. I opet je majka nemilo strahovala za njegov život. Opet se širile glasine i ispredale priče.
U kojem su obliku stizale do age, teško je reći, no ako je suditi po njegovoj lakomislenosti ili su ih od njega krili, ili se budala nije osvrtala.
Tek desetak dana poslije – ‘došla maca na vratanca’. Na pola puta do kasabe, presreo ga Andrija koji ga danomice uhodio.
Dohvativši uzde jednim spretnim potezom, umalo da sruši i njega i konja.
Izbezumljen od straha, aga se nije dospio ni začuditi pred tim orijašem, iznimno širokih ramena i prsa iz čiji je očiju plamtio gnjev nalik ognju paklenom.
Aga je znao da je mrtav čovjek, premda mu ništa ne reče do: „sad ćeš, aga, malo pješačiti!“, te mu šutke sveza ruke, a sam uzjaši. Lice je govorilo više od riječi i kukavni se aga tresao i od samog pogleda.
Vodio ga tako do podno klete stijene i groba koji je sam iskopao.
Tek tu ga izrazito grubo gurnuo na koljena i smrtno ozbiljnim glasom prosiktao kroz zube:
„Čitaj, gade! Naglas čitaj!“ – siktao držeći mu nogu na blijedom, tanjušnom vratu.
Kukavni aga, pred strahom od smrti, poput psa izvršavao aport.
„Glasnije!“ – vikao Andrija jače stišćući drhtavu šiju.
Ture je opet čitalo mješavinom ridanja i smrtnog hropca.
„Još jednom!“ – odzvanjao snažan muški bariton podno hladne stijene što mu ozgor uzvraćala pokajničkom jekom.
„A, sad moli milost onako kako je ona za tebe molila! – dohvati ga po turu noga broj 48.
I bijednik se aga baci pod njegove noge sklopivši ruke na milost.
„Ne, mene! Nego nju. NJU!“ – pokaza rukom na grob udarivši još jače. Moli ju i traži oproštenje, ako ti je gadni život mio! Nju moli oprost i milost, jer od mene je svakako nećeš dobiti, pašče odvratno!“
Bijedni se aga već vidio mrtvim, ali ga silina straha tjerala da učini sve što se od njega tražilo, pa ma kako ponižavajuće.
I cvilio poput psa.
I priznavao da je gnjida i kukavica i nečovjek.
I usrdno puzao moleći oproštenje i od njega i od mrtve sestre i od obeščašćene, Andrijine sestre.
I bio bi kadar učiniti sve da spasi to bijede od života.
Andriji se smučilo.
Svojski iskaljen bijes splasnuo. Zamijenio ga duboki prijezir.
Grozio se svih poniženja na koja je kukavni stvor pristajao, te ga još jednom s gađenjem šutnuo u stražnjicu izrekavši posljednju naredbu:
„A, sada, pseto, nosi svoju odvratnu njušku odavde i da te u ovom kraju više ne vide! Jer ako te kogod vidi u krugu od sto kilometara, drugi put te sigurno neću pustit živa! Kunem ti se ovim sestrinim grobom u koju si ju ti gurnuo!“
Rekavši to uzjahao je agina vranca i odjurio ne osvrćući se. Nije bilo potrebe.
Znao je da je agi utjerao takav strah u kosti, da će se dobrovoljno odseliti što dalje – na drugi kontinent… Ma, što kontinent… – na drugi planet, ako je moguće.
Tako i bilo.
Od tada ga nikada nitko više nije vidio u tom kraju.
I svi su brzo zaboravili i njega i bulu, samo Andrija nije nikada.
I kad god bi ga put nanio onamo, ubrao bi kakav poljski cvjetić i dugo bi šutke stajao nad tim tužnim, samotnim mezarom na koji su češće svraćali vukovi, nego ljudi.
(kraj pripovijetke)
