U odlomku iz Knjige mudrosti (Mudr 6,12-16) čitamo o tome što je mudrost u sebi. Iako nema jasne odrednice mudrosti, ipak se iz ovoga teksta otkriva što bi mudrost mogla biti. Mudrost je sjajna i ne tamni. Možda je baš to neka pjesnička definicija mudrosti. Mudrost u sebi ostaje nama nejasnom, ali iz ponašanja mudra čovjeka, mudraca, mi zaključujemo što je mudrost u sebi i koji su njezini učinci u ljudskim životima. Oblici djelovanja otkrivaju nam sadržaj i ljepotu mudrosti. Tko od nas ne bi želio biti mudar? To znači, svi bismo željeli da naše djelovanje bude primjereno Božjim planovima, zakonima i njegovoj svetoj volji. Svako odstupanje od toga pokazateljem je nedostatka mudrosti i razboritosti. Mudrac nije samo u izričaju, u pisanju i pouci drugih, nego u svome svagdašnjem djelovanju. Misao na mudrost je savršena, a tko radi mudrosti bdi, taj je bezbrižan.
Pavao (1 Sol 4,13-18) budi nadu u uskrsnuće mrtvih. Krist je umro i uskrsnuo, tako ćemo i mi umrijeti i jednom uskrsnuti i bit ćemo zajedno s Kristom u kraljevstvu nebeskome. Kad je riječ o Dolasku Gospodnjem na kraju povijesti, Pavao ne daje konačno rješenje iako je bio vrlo uvjeren da će se to dogoditi uskoro, čak i za njegova života. To dokazuje ona misao u kojoj govori o tome kako će biti o tome Dolasku uzdignuti ljudi koji nisu umrli. Može ovo biti i stilska inačica kojom se govori što će se dogoditi bez obzira na vrijeme i ljude koji će to doživjeti. Činjenica je da će se to dogoditi, a kada, to nam nije priopćeno. Kao što ne znamo dan svoga preminuća, tako ne znamo ni dan konačnog završetka ljudske povijesti.
I prispodoba o mudrim i ludim djevicama (Mt 25,1-13) nadopunjuje prethodna dva čitanja. Ona nam nadaje razmišljanje o mudrosti u životu s jedne i o dolasku Gospodnjem s druge strane. Pouka je da živimo mudro a ne ludo, da živimo u nadi, vjeri i ljubavi s upaljenim svjetiljkama svoga duha i svoje savjesti čekajući konačni susret sa svojim Gospodinom, bilo u osobnoj smrti bilo u Sudnjem danu. Mi se ne moramo opterećivati tim proračunima o dolasku Gospodnjem, nego jedino trebamo biti zaokupljeni radom i dobrim djelima prema bližnjima, a napose bolesnima, siromašnima, usamljenima…
Ova prispodoba otkriva dio svadbenih pučkih običaja u doba Kristova života u Palestini. Mladoženja je sa svojim društvom i svatovima obilazio sela i konačno je išao prema zaručničinoj kući. Mlada je trebala čekati mladoženju sa svojim drugama. Čekanje je pokazateljem ljubavi. Kad se ne čeka s pjesmom i radosno, može se dogoditi da mladoženja iznenadi mladu i da je ne uzme za ženu, a ako ga čeka s nadom i radošću, te bezbrižnošću, onda će je uzeti sebi za ženu.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
